Posudili smo ovaj uvod iz nekad vrlo popularne televizijske serije kako bismo vam pokušali dočarati što vas čeka idućih nekoliko dana. "Hrvatska koju ne poznajete" priča je u nekoliko nastavaka o jednoj zoni sumraka. I to onoj zoni sumraka koja nastaje u nekoj drugoj dimenziji razuma. Ta zona sumraka zove se – birokracija.
Iako je za ovaj naš mali dio Europe karakteristično da se svatko od nas razumije u politiku (i nogomet, odnosno modu), u nekoliko idućih dana ćemo vam pokazati da, nažalost, nemate blagog pojma. Kao što ga nismo imali niti mi dok se nismo uhvatili ovog zadatka. Hrvatska skriva puno toga, no ovoga puta ne mislimo na dobro zametnuti šumski proplanak ili neku činjenicu pogubljenu u povijesnim knjigama.
Vi ovo masno plaćate
Ovoga puta mislimo na nepoznanice hrvatske političko-institucionalne javnosti. Radi se o nečemu što je tu oko vas, što postoji, koji put samo formalno, češće vrlo realno, a najčešće upravo suludo, a čega uopće niste svjesni. Radi se o nevidljivoj, ali vrlo teškoj mreži birokracije bačenoj na građane ove države pod kojom se svi mi koprcamo, dok politička klika samo gleda kako bi je što bolje zapetljala.
Razlog za ovu priču je vrlo jednostavan. Radi se o nečemu što vi plaćate. Masno plaćate. Radi se o labirintu institucija koje egzistiraju u Hrvatskoj, a da vi niti znate da postoje, niti što rade, niti zašto postoje. Ali tisućama i tisućama službenika u njima dajete stotinjak milijardi kuna svake godine. I nitko vas o tome ništa ne pita osim, eventualno, ministra Linića i njegovih poreznika i to samo: "Zašto niste platili?"
Valja nagraditi zaslužne
Krenut ćemo, za početak blago, s vrha. Hrvatska (vlada) broji dvadeset ministarstava. Dvadeset. Jer, izgleda, desetak ne bi bilo dovoljno. Zašto? Službeni odgovor bi, sigurno, bio da su sve to područja od ključne važnosti za našu budućnost kojima se mora baviti državna politika. Istiniti odgovor je pak da sve te samovažne političare koji su skupljali glasove po lokalnim zajednicama i vatrogasnim domovima – kako bi se pobijedilo na izborima – nakon toga treba i nekako nagraditi.
Pa onda osnujemo još koje ministarstvo. Izmislimo nešto što dobro zvuči, poput "socijalne politike i mladih" (da, imamo cijelo ministarstvo i za to; niste znali, jelda?) jer, eto, tko bi se usudio prigovoriti tome da državni interes budu socijalna politika i mladi. Iako se, naravno, o tome moglo voditi računa unutar drugih ministarstava i iako, realno, o mladima i socijalnoj politici u ovoj državi službena politika sigurno ne brine, s ili bez ministarstva za to. Jer da brine, vjerojatno bismo imali drugačiju politiku od toga da mlade i školovane ljude šaljemo u Kanadu i druge države da tamo žive i rade.
No, vratimo se na osnivanje ministarstva.
Novo ministarstvo, dakle, znači lukrativno mjesto ponosnog ministra, njegovog zamjenika, nekoliko njegovih pomoćnika, tajništvo i kabinet. E, a onda tek nastaje raspašoj. Jer u dvadeset naših ministarstava imate i bezbrojne: (a) uprave, (b) samostalne sektore, (c) samostalne službe, (d) samostalne urede (da, razlikuju se), (e) inspektorate, (f) institute, (g) zavode, te pokoje (h) ravnateljstvo, (i) riznicu, (j) agenciju ili (k) inspekciju.
Čisto da se nađe. Ako dosad nije bilo dovoljno.
Kumova rodica u trećem koljenu
Svaki od tih ima nekakvog šefa ili šeficu, predstojnika ili kako se to već danas zove. On ili ona moraju imati i nekakvu tajnicu ili tajnika, možda i vozača i nekoliko vrijednih službenika koji će premještati papire. Naravno, politički podobnih, ne nužno i sposobnih. Dapače, sposobnost i stručnost su u hrvatskoj birokraciji otegotna okolnost pri zapošljavanju. I, za razliku od ministara i njihovih zamjenika i pomoćnika čiji je izbor barem normativno pod kontrolom javnosti, ove potonje zapošljava se na sve moguće načine i nitko nikad ne odgovara za to što je zaposlio kumovu rodicu u trećem koljenu. Jer maloj, ipak, treba netko platiti vrijeme koje provede na Facebooku. Pa zašto to onda ne bi bili porezni obveznici.
Zajedno s ovom šumom raznih ureda, uprava, službi i sektora ide, naravno, i podrška u vidu administracije, poput kadrovskog odjela, računovodstva, nabave, tehničkog održavanja, informatičkog održavanja, vozača, kuhinje, a vjerojatno negdje postoji i odjel za hortikulturu kako bi svaki ured imao uredno zaliven fikus. I buketić frezija na stolu.
Birokracija stvara birokraciju
Već vidite – birokracija stvara birokraciju. I stoga bi bilo vrijeme da se prestanete čuditi kad vas s nekog šaltera tri puta šalju po nekakve papire jer ovaj put niste donijeli ovo, a drugi put ono, a treći put ste donijeli nešto krivo jer "ne, nisam vam ja to rekao, gospođo". Oni moraju imati izgovor za vrijeme provedeno tamo. Jer kad biste vi tamo došli samo jednom i taj put obavili sve što trebate, onda se oni preostale dvije trećine vremena ne bi imali mogućnosti praviti da nešto rade.
Krajem ožujka je, tako, svaki od dvadeset naših ministara imao svojeg zamjenika, te ravno 84 pomoćnika ministra. Osamdeset četiri. A to je dobra vijest. Jer prije desetak godina ih je, primjerice, bilo oko 120. Većini današnjih ministara pomaže između tri i pet pomoćnika, a ponosno na čelu kočoperi se ministar poljoprivrede s njih čak sedam. Skromnom pak ministru poduzetništva i obrta dovoljna su dva pomoćnika, ali ne sumnjamo da kad uvidi da ih većina njegovih kolega ima barem dvostruko više, da će i on skoro raspisati natječaj za barem još dva člana strank... pardon, vrhunska stručnjaka na mjesto pomoćnika.
No, pogled na ministarstva je tek pogled na vršak birokratske sante o čijem podnožju postoje tek legende, ali ga nitko nije vidio niti se zna postoji li uopće.
Sutra slijedi nastavak priče o hrvatskoj birokraciji i strahotama koje se kriju u njoj. Ulazimo u mračne hodnike Sabora, njegove genijalne Službe za opće poslove (postoji li onda i Služba za neopće poslove, pitate se) i otkrivamo vam koji je to saborski odbor toliko važan da ima čak 52 člana.
