Naime, Libija se tri godine nakon ustanka i civilnog rata koji je odnio procijenjeno 30.000 života, nalazi u velikoj ekonomskoj krizi, i to zbog zatvaranja glavnih naftnih polja, pa država nema osnovne prihode. Na istoku Libije kod Bengazija su od srpnja prošle godine blokirana glavna naftna polja, što je dovelo do pada proizvodnje na 250.000 barela nafte dnevno, dok je ranije proizvodnja bila 1,5 milijuna barela dnevno, piše agencija Beta.
Agencija navodi da je nakon deblokade polja El Harara na jugu proizvodnja početkom ove godine porasla na 570.000 barela dnevno, ali je poslednjih tjedana opet opala jer su pobunjenici blokirali drugu platformu na jugozapadu Libije.
Naftna proizvodnja inače donosi 95 posto prihoda države i čini 98 posto izvoza Libije.
Po procjenama Ministarstva nafte i Svjetske banke, Libija je samo od srpnja 2013. godine izgubila više od 10 milijardi dolara. Premijer Ali Zeidan nedavno je izjavio da je Libija u ekonomskoj krizi i da će vlada imati teškoće u isplati državnih plaća, kako je bilo planirano proračunom za ovu godinu. Također, Svjetska banka je navela da je Libija 2013. godine imala deficit od pet posto bruto domaćeg proizvoda (BDP), a za ovu godinu procjenjuje da će biti četiri posto.
Ekonomisti smatraju da će Libiji biti potrebno mnogo vremena da riješi krizu, a i kada je riješi, imat će tehničke i logističke probleme, kao i teškoće da vrati povjerenje kupaca i investitora.
'Bili smo naivni'
Novinarka Leila Fadel, koja je izvještavala o ustanku i civilnom ratu koji je izbio u Libiji, za američki National Public Radio je napisala opširni članak o tri godine koje su prošle. Opisujući ulazak na terotorij pobunjenika i shvaćanje da među njima ima i dosta boraca iz Iraka i Afganistana, navodi da "danas, te prve pukotine koje smo vidjeli 2011. su eksplodirale: borbe su plemenske, regionalne, etničke, katkad i samo osobne svađe. Zalihe oružja- rakete zemlja - zrak, granate, mine i ostala teška artiljerija - nikad nisu osigurane i sad su se proširile po cijeloj Libiji", piše Fadel.
"Zemlja je sad postala Divlji zapad. Bombardiranje NATO snaga - koje je krenulo kao hitna intervencija zbog kršenja ljudskih prava - ubrzo se razotkrilo kao kampanja usmjerena prema smjeni režima, koja je imala dalekosežne posljedice. Milicije - sastavljene od mnogih boraca protiv Gadafija - imaju imunitet. Granice su otvorene, a oružje je dospjelo u ruke militanata na Sinaju i u Maliju. To je, po riječima mnogih analitičara, libijskih i zapadnih promatrača, "kolosalna zbrka". Država se još nije 'rodila', a jedina prava vlast su muškarci s oružjem.
Jedan vođa milicije drži pod vlašću dobar dio libijske nafte na istoku zemlje. Vlada ne može povratiti kontrolu, a još nema zakona ni državnih institucija. Ujedinjenost Libijaca, nastala zbog tiranije diktatora, je nestala.... Otmice, ubojstva, pucnjava i eksplozije su gotovo svakodnevna stvar", piše Fadel.
Navodi na kraju članka riječi Hude Abuzeid, aktivistice i novinarke koja se puna nade vratila u Libiju iz Londona. Danas je razočarana i nostalgična za vremenima jedinstva, te se boji da će žrtve toliko ljudi ostati nenagrađene. "Bili smo naivni, podcijenili smo izazove", kaže Abuzeid.
