Kako su Srbi (p)ostali rasisti

Neko je ponovo išarao Šabanov spomenik - kolika je mera malog čoveka

27.3.2013.
13:40
VOYO logo

Nije nikakva tajna da su Srbi rasisti. Kada je sredinom devedesetih na Pravnom fakultetu vođena polemika na temu Roma, jedan od studenata je glasno pitao devojke koje su se zgražavale nad rasistima "a koja bi se od vas smuvala sa ciganinom".

Nije to ništa strašno, boja kože je u izboru oka, kao boja kose, ali ne valja kada je ona merilo vrednosti. Pa opet i to je ljudska boljka. Indusi i Afrikanci se premeravaju u svojim nijansama, kao što se Evropljani dive vilenjacima i crvenokosim valkirama. Istina je da Srbi nikada nisu ubijali ili proterivali Rome, barem ne organizovano kao u okolnim zemljama. I tada kao i sada Romi su ostali za podkusurivanje. Nismo ih terali u smrt ili iz zemlje, ali ih jesmo terali od sebe. Bilo da je u pitanju naselje koje niko neće sebi pod nosom, ili folklornim predrasudama kojima smo ih etiketirali i tako držali podalje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sa druge strane, bolećivost prema Romima nikada nije prevazišla onu infantilnu crtu kojom smo ih voleli kao što se vole deca, mačići, invalidi duha, čime su ostajali večno deca kao što je odrasli američki crnac za belca uvek bio "boy". Ciganin je predmet smeha, Vukova zbirka viceva je bogata "ciginim" glupostima, a njegovo stradavanje je na nivou indijskih karmičkih dugova nižih kasta. Osim što će se pohvaliti svojom blagonaklonošću prema Romima, Srbi će se ponosno pozvati na zajedničko stradavanje ova dva u nevolji bratska naroda.

Da velikog bratstva tu nema vidi se iz toga da su Romi vešto menjani sa Srbima za odstrel kada je Nemac dolazio po svoju stotinu, ali ako se i to bolje sagleda može li se nešto zameriti sa distance akademske rasprave ušuškanih studenata. I tu se neko borio da sačuva svoj narod. Romi su prokleti da takvu poziciju nikada nisu stekli. Ili su na protiv blagosloveni?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kada se ova priča spusti sa opšteg na pojedinačno, stvar se mnogo ne menja. Javnost će se uznemiriti jer je oskrnavljen spomenik jednom Romu kojeg smo prihvatili kao zabavljača, nazvavši ga krupnijim imenima kako već dolikuje epohi korektnosti.

Šabanov životni put nalik je onom bilo kojeg crnog muzičara džez ere. Bežanje iz bede, oslonjanje na talenat da bi se pobeglo iz geta, zamke poroka šoubiznisa, plejada gadova koji su ga se okoristili tokom karijere, priznanje koje stiže u poznim godinama kada sve ironično ispadne ljigavo i zakasnelo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ali sve je to deo stuba jedne ličnosti oko koje su se kao bršljen uvijali ljudi. Ključ je bio Šabanov vedar duh kojim se Romi od malena potkuju kako bi podneli surove okolnosti iz kojih nikada da izađu. Taj duh je plenio ljude, pa i one koji su ostali da gledaju sa visine svojih kulturnih i rasnih uobrazilja.

Ima jedna anegdota iz prve ruke: Šaban je svojoj menadžerki na zalasku karijere rekao: "Tražim im vodu, a oni mi podmeću rakiju. Čim se probudim napijaju me. Ne mogu da izađem iz motela, samo do sale da pevam". To je slika čitave Šabanove karijere.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pa ipak isprazno kao u filmu, dolazi patetična završnica u kojoj Šaban kao i crni džez muzičari ulazi u Karnegi hol, što je u Šabanovom slučaju ulazak na ekrane televizije B92 čime postaje priznat i u krugovima gradske elite. Život skončava kao priznati građanin - umetnički radnik, razvodnjen "world" muzikom osrednjeg ukusa elite, ali sve je to šou biznis i bekstvo iz geta.

Pa ipak šta mi uopšte znamo o slobodi i šta se to Šabana uopše tiče. Šaban je bio veliki pevač i veliki čovek. To što mu je mali čovek išarao spomenik, ne čini ga ni manjim ni većim. To govori o drugima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Jer veliki čovek ne poznaje veličinu, a mali mora da nađe meru da bi se premerio. A ne možeš se meriti predugim metrom.

Love island games
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo