Danas je slobodan čovjek, bliski suradnik nevladinih organizacija koje se bave zaštitom ljudi od sekti s teškim uspomenama iz mračne prošlosti.

Aleksandar Stričević svoju jezivu priču ispričao je u emisiji Crna kronika gdje je do detalja opisao što mu se događalo u najozoglašenijoj sekti na ovim prostorima.

"To je bio neki period kada se kršćanstvo vraćalo na velika vrata u Srbiju. S obzirom na to da smo mi imali dobar dio izolacije komunističkog učenja i postkomunističkog vremena, ljudi nisu imali vremena posvetiti se religiji devedesetih", rekao je.

"Svi su se borili za opstanak pa tako i cijela zemlja. Pored kršćanstva pojavile su se i druge organizacije koje nisu bile naklonjene ljudima", rekao je Stričević.

"Jako je lako uvući nekoga u neku priču koja nije nesrodna kršćanstvu. Sotonizam je dio kršćanstva, kada čovjek vjeruje u Boga, vjeruje i u postojanje lošeg. Razlika je samo u tome što se u sotonizmu poštuje Lucifer, pali anđeo. Nekada anđeo svjetlosti, najljepši među Božjim anđelima, i pao je zbog svoje taštine. Zbog te iste taštine i ljudi padaju u okrilje sekti", dodao je.

"Ta tragedija koja se dogodila u okviru obitelji udaljila nas je na neki način. Svatko je živio sa svojom boli na način na koji je mogao. U tom trenutku mi je bio potreban neki kanal komunikacije da bih oslobodio to iz sebe, a kako ne bih opterećivao nekog iz svog okruženja (prijatelje ili članove obitelji)", započeo je Stričević.

"Sam naziv 'Crna ruža' bio je popularan u Srbiji jer je on bio simbol sotonističkog djelovanja, ali tu se radilo o daleko više grupacija. Oni rade odvojeno, a djeluju zajedno. Tu je bilo više kultova i sve se svodi na učenje literatura poput Aleistera Crowleyja. Ne bih ih reklamirao, ali ta je literatura danas dostupna na dva klika", rekao je Stričević.

"Nitko se vama neće predstaviti kao sektaš. Oni misle da je njihovo vjerovanje istinito i predstavit će se kao prijatelji, kao što su i meni i da su tu da me saslušaju. To je bilo mjesto gdje je svatko mogao reći svoj problem i bodrili su jedni druge, bilo je kao grupno liječenje", naveo je Stričević.

"Kada jedan dječak vidi tako nešto, kada su nekome bitni vaši osjećaji, onda sam se i otvarao. Ta rasprava nije bila toliko direktna do trenutka kada su pitali: 'Vjeruješ li u Boga?' Ja sam tada automatski odgovorio da vjerujem. Oni su me zatim upitali: "Ako je Bog dobar i ako postoji, zašto nije spasio tvoju sestru?" To je bilo pitanje koje je u mojoj dječjoj logici bilo veoma bolno jer ona nikome nije ništa nažao napravila."

"To je trenutak prekretnice kada sam upao u tu dublju komunikaciju, kada su počele priče o duhovnosti, nalaženju sebe i voljenju sebe kao individue. Uzdizanje sebe na duhovnom nivou kroz rituale. Sve što se radi u kršćanstvu, radi se i u sotonizmu, samo potpuno obrnuto."

"Kao što u kršćanstvu postoji krštenje, u sotonizmu postoji inicijacija koja zahtijeva svoje žrtve jer žrtvovanje nije vezano za sektaško djelovanje, vezano je za samo kršćanstvo. Samo u kršćanstvu čovjek žrtvuje nešto materijalno ili svoje nagone i potrebe, dok su u sotonizmu žrtve crne. Traži se žrtvovanje životinja, ljudi i samog sebe na kraju", objasnio je Stričević.

"Ja sam na inicijaciji imao zadatak ubiti svog bliskog rođaka s određenim brojem uboda nožem. U tom trenutku se i dalje nije spominjao sotonizam, nego duhovno uzdizanje i dobivanje neke energije zauzvrat. Drugim riječima, ako ubijem nekoga, dobit ću moć da prebrodim svoje probleme i da pomognem i nekom drugom", rekao je Stričević.

"Od mene se tada tražilo nešto što je bilo previše za mene. Ipak sam imao 12 godina i taj spomen noža i uboda me je jednostavno prestrašio i tada sam htio prekinuti komunikaciju. Međutim, tada je krenuo moj progon i zastrašivanje. Zvali su me telefonom i ostavljali poruke na sekretarici."

"Još nisam pričao tada sa svojim roditeljima pa sam trčao da se javim na telefon, da to ne bi napravio netko drugi. Čak sam dobivao fotografije sebe iz škole i u tom trenutku sam bio siguran da me žele ubiti. Iako, sada kada razmišljam, to je bilo obično zastrašivanje gdje su htjeli da ja sam sebi oduzmem život", ispričao je Aleksandar.

Aleksandar je objasnio da Crna ruža djeluje prema piramidalnoj shemi, koja se sastoji iz tri dijela. "Postoje ljudi koji su na vrhu, te ljudi uopće ne zanimaju ljudi na dnu. Oni su za njih vojska koja će napraviti sve za svoje duhovne vođe. U sredini su najopasniji ljudi koji su zapravo fanatici i koji kontroliraju sve nas koji smo na dnu te piramide. Cilj svega toga i je novac na neki način. Ideja je da se ljudi na dnu uvjere da se odreknu nečega svoga da bi pomogli bratstvu, a zapravo se radi o bogaćenju individue na vrhu. U tom trenutku ja nisam imao novac, ali se od mene zahtijevala lojalnost", rekao je Stričević.

"Nitko od nas ne zna tko je zapravo na vrhu te piramide. Mi možemo zagrebati do sredine. Financiranje postoji sa svih strana, je li iz inozemstva ili odavde. Tu se nalaze ljudi koji se nalaze na moćnim pozicijama u politici, javnom životu, u području znanosti i zdravlja. To je ogromna mreža."