Multidisciplinarni tim istraživača s MIT-a došao je na ideju svemirskih mjehurića, sheme za hlađenje našeg planeta stvaranjem štita od mjehurića veličine Brazila na udaljenosti od Sunca koji bi omogućio ravnotežu gravitacijskih sila (Lagrange 1 točka), u nesumnjivo najambicioznijem dijelu geoinženjeringa ikada.
Ideja istraživača
Ideja korištenja geoinženjeringa za smanjenje količine sunčevog zračenja koje dopire do površine Zemlje uključuje ubrizgavanje aerosola koji sadrže reflektirajuće materijale, vodenu paru ili druge spojeve u slojeve atmosfere. To bi stvorilo sloj oblaka koji bi trebao povećati albedo efekt, poput onoga koji se dogodilo nakon vulkanske erupcije Krakatoe 1883., što je rezultiralo padom temperature od 0,4°C na sjevernoj hemisferi sljedeće godine.
Međutim, problem s takvim projektima je očit: modificiranje Zemljine atmosfere u takvim razmjerima moglo bi imati nepredvidive posljedice, a jednom kada se pokrene, nema lakog puta natrag. Alternativa MIT-a, s druge strane, uključuje postavljanje štita od smrznutih mjehurića na točki daleko od našeg planeta, na udaljenosti većoj od 1.5 milijuna kilometara, točki koja bi omogućila ravnotežu gravitacijskih sila sunca i Zemlja za balansiranje i držanje štita na mjestu na neodređeno vrijeme. U tu je svrhu američko sveučilište provelo istraživanje u potrazi za materijalima, vjerojatno na bazi silicija, koji bi se mogli rasporediti u svemiru u obliku mjehurića, pri tlaku od 0.0028 atmosfera i temperaturi od oko -50ºC.
Zamrznute mjehuriće mogla bi stvoriti bespilotna svemirska misija pomoću robotskih procesa temeljenih na već dostupnoj tehnologiji, a mogli bi se relativno lako ukloniti u slučaju nepredviđenih negativnih učinaka na planetu. U osnovi, jednostavno bi postavili ogroman štit na veliku udaljenost između njega i sunca, umjesto da diraju atmosferi.
Ostali problemi
To bi bio ultimativni globalni projekt koji bi utjecao na cijeli planet i stoga bi zahtijevao konsenzus među svjetskim nacijama. Tko bi donio odluku o pokretanju takvog projekta? Tko bi to platio? Tko bi preuzeo odgovornost? I dok bi takav projekt dugoročno ograničio globalno zatopljenje, on ne bi zamijenio trenutne inicijative za ublažavanje, prilagodbu i dekarbonizaciju, već bi ih nadopunio za hipotetski trenutak u kojem bi promjenjivi uvjeti poput ekstremnih vremenskih pojava zahtijevali neku vrstu brzog akcijskog postupka.
Sada se približavamo razini u evoluciji klimatske krize na kojoj takvi projekti, nekada nezamislivi u opsegu i ambiciji, počinju imati smisla. Pomisao na štit od mjehurića veličine Brazila postavljen između sunca i našeg planeta zvuči poput znanstvene fantastike, u području nezamislivog. Međutim, to je tehnološki izvedivo, a ako ne budemo u mogućnosti brže dekarbonizirati, sasvim je moguće da bi na kraju moglo postati nužna alternativa za izbjegavanje katastrofe globalnih razmjera.
Vidjet ćemo hoće li razmjeri ove vrste projekta nekome pomoći da shvate veličinu problema koji stvaramo, piše Medium.
