Ivo Andrić je rođen u Dolcu pored Travnika, 9. listopada 1892. godine, a djetinjstvo je provodio u Višegradu, gdje je završio osnovnu školu. 1903. godine upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, a studij slovenske književnosti i povijesti pohađa na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakowu te Grazu u kojem 1924. godine brani i doktorsku disertaciju na temu Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine. Točno 50 godina od svog prvog pojavljivanja u književnim vodama (1911.), kada je u časopisu Bosanska vila objavljena njegova prva pjesma U sumrak, ovaj Travničanin postaje dobitnik najprestižnijeg priznanja u domeni književnosti. Radi se, naravno, o Nobelovoj nagradi koja mu je 1961. godine uručena za roman Na Drini ćuprija, kao i za cjelokupni dotadašnji rad na 'istoriji jednog naroda'. Među najpoznatijim Andrićevim djelima su: Na Drini ćuprija, Travnička hronika, Gospođica, Prokleta avlija, Omer-paša Latas (nedovršen), zbirke pripovjedaka Nemirna godina, Žeđ, Jelena, žena koje nema, Znakovi...
Djela su mu prevedena su tridesetak jezika, a sve lirske pjesme, koje za njegovog života nisu bile sabrane u knjigu, objavljene su posthumno, 1976. godine u Beogradu, pod nazivom Šta sanjam i šta mi se događa. Zanimljivo spomenuti i to da je upravo Andrić bio prvi potpisnik Novosadskog dogovora o srpskohrvatskom književnom jeziku.
Andrić je bio postavljen za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je proputovao skoro cijelu Europu, radeći desetak godina kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu, Grazu, Marseilleu, Parizu, Madridu. Nakon toga bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi.
Između Prvog i Drugog svjetskog rata nalazio se na funkciji opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika jugoslovenske vlade u Berlinu.
Po izbijanju rata, zbog neslaganja sa vlastima u Beogradu, podnosi ostavku na mjesto ambasadora, a za vrijeme Drugog svjetskog rata živi povučeno u svom stanu u Beogradu. U tom periodu i stvara svoja najbolja djela, koja će kasnije doživjeti svjetsku slavu. Kasnije postaje član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije.
13. ožujka 1975. godine Vojnomedicinska akademija u Beogradu je priopćila da je Andrić preminuo u 1:15, a u trenutku smrti imao je nepune 83 godine.
Posljednje zapisane riječi ostavio je u svojoj bilježnici gdje je stajalo: "Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čoveka strah. A kod književnika i svakog 'javnog radnika' dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju..."
