Danas.hr

"Svaka godina ima jesen pa tako i ova", citat je iz jedne školske zadaće iz hrvatskog jezika. Jedne od mnogih koje u ovo doba godine nose vječnu temu jeseni. Školske zadaće iz hrvatskog jezika vrlo su zahvalan korpus za detektiranje razine pismenosti u hrvatskim školama, koju se tako često ocjenjuje zabrinjavajuće niskom, ali i provjeru nastavničkog znanja i angažmana. To je potvrdilo i zanimljivo istraživanje mr. Marka Alerića s Katedre za metodiku nastave hrvatskoga jezika zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Za nagradu u Dizylent!

Među čestim pogreškama u zadaćama hrvatskoga jezika su: pisanje -ije/-je: čovijek, diječaka, ne smje, osijećaj, viječni, vijerovati, bjeda, mijesto, djete, svjet pisanje č, ć, dž, đ: noč, stolječe, zadačnica, moči, kuča, nečemo, osječaj, đemper veliko i malo slovo: kinezi, Rock, Maslačak, Rave, Proljeće, Mama, Doba, Povijest, poljud sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi: bla govaona, sve uredu, namore, poče li smo, daćemo, štoćeš, naj bolja, u jutro, neznam, bezobzira jednačenje po zvučnosti: odpadati, votstvo, podpisali, težki, kadkad, smeđkast, otspavati pisanje stranih riječi: Brselona, Dizylent, Dioklecianova palača

Proučavajući 238 osnovnoškolskih i 122 srednjoškolske zadaće iz hrvatskog jezika iz škola 11 hrvatskih gradova, napisanih 2002. i 2003. godine, Marko Alerić potvrdio je opće mišljenje o učeničkoj klimavoj pismenosti, ali je i zaključio da se vrlo često ponavljaju iste pogreške. Dakle, kada bi se ustrajno upozoravalo učenike na ona gramatička i pravopisna područja koja im stvaraju najviše problema, slika bi se mogla poprilično popraviti.
Upravo je cilj Alerićeva istraživanja, koje uporište nalazi u činjenici da pisanjem školskih zadaća do izražaja dolazi praktično poznavanje pravopisnih i jezičnih pravila, bio ustanoviti koje su to pogreške koje se najčešće javljaju u školskim zadaćama.

Što se pravopisa tiče, učenici najviše griješe u pisanju č i ć (često griješe s vrlo frekventnim riječima kao što su kuća, će i osjećaj), ije i je ('ljep', 'uvjek'), velikog i malog slova, sastavljenom i rastavljenom pisanju (česta je negacija spojena s glagolom, a rastavljen glagol htjeti – 'će mo') i sa zarezom (češće se ne stavlja tamo gdje bi trebao biti nego obrnuto), a kod morfologije im najčešće ne ide upotreba kondicionala (bi umjesto bih i bismo) i infinitiva (čitati).

Istraživanjem, koje još nije objavljeno, Alerić je, kako kaže, prevladao stereotipno mišljenje da se griješi u neograničenom broju područja te je dokazao da se radi o istim pogreškama koje različite generacije učenika ponavljaju već desetljećima, a pritom su riječi koje im stvaraju poteškoće vrlo uobičajene i svakodnevne.

Što se tiče osnovnih škola, u kojima se pišu zadaće od petog razreda, prosječno je u svakoj analiziranoj zadaći bilo 6,5 pogrešaka, a pritom u samo deset zadaća (od 238) nije bilo ni jedne pogreške. Zanimljivo je da učenici uglavnom iz zadaće u zadaću ponavljaju iste pogreške bez obzira što su nakon svake zadaće dužni pisati ispravke, pa bi se očekivalo da su 'utvrdili gradivo'.

Studenti kroatistike griješe kao učenici

U jezikoslovnom časopisu Hrvatistika studenata Filozofskog fakulteta u Osijeku objavljen je članak Borka Barabana o pravopisnim i gramatičkim pogreškama u molbama studenata hrvatskog jezika i književnosti toga fakulteta. Zanimljivo je da studenti kroatistike čine iste pogreške kao i djeca u školama. I njima je problem infinitiv koji je u govoru vrlo često krnji, pa ga takvog prenose i u pismo, zatim ne razlikuju aorist pomoćnog glagola biti za različita lica (pišu samo bi), a i sa zarezima imaju poteškoća. Nekim nije jasna ni razlika između prijedloga radi i zbog, a i pravila o velikom i malom slovu ne primjenjuju čak ni na takvim primjerima kao što je njihova vlastita Katedra za hrvatski jezik, kojoj upućuju molbe.

U srednjim se školama, a istraživanjem su obuhvaćene gimnazije (osim jedne strukovne škole), broj pogrešaka gotovo prepolovljuje, što znači da ipak ima nekog napretka. Tu je u svakoj zadaći prosječno 3,6 pogrešaka, a samo u osam od njih 122 nije uopće bilo pogrešaka. Osim jezičnih pogrešaka, česte su i one sadržajne.

"Osjećam se prema svemu tome da je to predivno", "Mislim da se, bježeći od problema, problemi više stvaraju", "Ja se prema mome tatu sam vesel", "Moje dvorište osjećam kao jednu zajednicu svega ovoga drveća koja mirišu i sve u ovome mojemu boru i o onome mirišljivo" samo su neke od rečenica prepisanih iz zadaćnica.

Jezikoslovka Nives Opačić smatra da je takvo nemušto izražavanje rezultat toga što se učenici sve manje susreću s tekstom, odnosno ne čitaju, već slušaju i gledaju, a slika podrazumijeva kontekst i situaciju koju u tekstu treba riječima opisati. I onda, kada su prisiljeni napisati sasvim obične rečenice, to im predstavlja problem.

Među razlozima zbog kojih učeničko jezično izražavanje u Hrvatskoj nije baš pohvalno Marko Alerić navodi normativna pravila koja nisu dovoljno jasna ili dosljedna i to što učenici ne uviđaju da trebaju savladati standardni jezik, već smatraju da su kao govornici mjesnog idioma 'osposobljeni' za službenu, pa tako i školsku komunikaciju.

Ali, nisu učenici samo ti koji ne znaju, već i oni koji bi ih trebali podučavati. Naime, Alerić je uočio da nastavnicima znaju promaknuti neke učeničke pogreške ili da čak isprave ono što je bilo točno napisano. Tako je ocjenjivaču zadaće promaklo da piše 'razno raznih', 'ljepih', 'smješan', 'lijepše', a naveo je da treba rastaviti 'odmalena' ili da zarez ne ide u inverznoj rečenici. I u svojim opaskama u zadaćnicama nastavnici znaju ne biti pedagoški i metodični, pa tako komentare kao što su "Dosadno je!", "Znaš li ti uopće pisati?" ili "Niti jedna rečenica nema smisla!" Marko Alerić svrstava u one koje ukazuju na negativan nastavnički odnos prema učeniku i njegovu radu.

U današnje vrijeme, kada se pismena komunikacija uslijed tehnoloških inovacija vratila u 'modu', Alerić smatra da postaje sve važnije kako se netko izražava. "Upotrebom jezika najizravnije pružamo sliku o sebi i mislim da dolazi vrijeme kada će jezik još više biti prepoznat kao vrijednost", kaže Marko Alerić.

Uostalom, i na neformalnim internetskim forumima je česta praksa da se neistomišljenicima suprotstavlja tako da im se 'spusti' njihova nepismenost. Ako se danas počinju održavati u tvrtkama tečajevi hrvatskog jezika u poslovnom komuniciranju i poprilično se plaćaju, onda možda možemo očekivati da će tržišni zahtjevi urediti ono što školstvu ne polazi za rukom.

Kako pisati na temu Da sam ja galeb ako niste Oliver Dragojević

Ako pretpostavite da bi prva zadaća iz hrvatskog jezika u školskoj godini mogla imati veze s jeseni ili ljetnim odmorom, mogli biste lako biti u pravu. Kao i da bi u ožujku tema mogla biti povezana s majkama. Neki se registar tema vrti već dugi niz godina. Naslovi zadaćnica koje je Marko Alerić popisao ne djeluju baš poticajno i teško je očekivati da će učenici na te teme nešto suvislo smisliti. Evo nekih od takvih tema iz školske prakse u Hrvatskoj: Blaga sunčeva zraka, Blage oči moje majke, Buđenje proljetnog dana, Da sam ja galeb, Jesen u mojoj ulici, Kad slavuji propjevaju, Nasukali se bijeli oblaci, U travi se blista rosno cvijeće, Zapiši priču koju ti je ispričao val. Da ne bismo bili jednostrani, treba navesti da ima i tema koje korespondiraju s današnjim vremenom i bliske su učenicima: Ideali mladih ljudi moje generacije, Suvremeni brak – skladan odnos ili problem, Hamlet je svatko od nas osim jedne činjenice: Shakespeareov Hamlet je princ, Nitko me ne razumije, Moja obitelj pred TV-ekranom…