Nedavno su UNDP i Svjetska banka objavili izvješće utjecaja krize na povećanje siromaštva. Ispostavilo se da u Hrvatskoj čak petina stanovništva živi na rubu siromaštva. Koji su glavni uzroci siromaštva kod nas? Glavni uzroci su vezani uz gubitak posla, odnosno pad potražnje za radnom snagom na tržištu rada. Tu dolazi do novog raslojavanja – pojavljuju se "novi" siromašni, uz postojeće "stare". Istraživanje koje ste spomenuli napravili smo 2010. godine kako bismo procijenili utjecaj krize na tržište rada i životni standard. Uz analizu dostupnih podatka, proveli smo i kratku anketu na oko tisuću stanovnika i pitali ih kako se nose s krizom. Polovica je izjavila da je krizu jako osjetila još 2009. godine, a trećina da je utjecaj krize izrazito snažan. Nosili su se s njom odgađanjem potrošnje i plaćanjem računa vezanim za stanovanje te korištenjem ušteđevine. Ta vrsta mehanizama se polako iscrpljuje. Sad vidimo da je stopa relativnog siromaštva, prema podacima koje je objavio Državni zavod za statistiku po metodologiji Eurostata o prihodima i kvaliteti života, u izrazitom porastu.
http://www.youtube.com/embed/u-M13VaTYag Snimio i montirao Franjo Tot
To su novi podaci? Tako je, iz studenoga 2011. godine. Stopa relativnog siromaštva je 20,6 posto, a 2008. godine je bila 18 posto. Da je Hrvatska članica EU-a, bila bi peta najsiromašnija zemlja, iza Rumunjske, Bugarske, Latvije i Španjolske.
Baš sam htjela reći da se Hrvatska drži bolje od europskog prosjeka, jer je ondje 25 posto ljudi na rubu siromaštva, a poznato je da se u Rumunjskoj i Bugarskoj povećava broj pogođenih. Tako je. Hrvatska ima 20,6 posto siromašnih, Latvija 21,3 posto, Rumunjska 21,1 posto, a Španjolska i Bugarska 20,7 posto. Dakle, imamo problem kojim se moramo ozbiljno početi baviti. Kad se gledaju podaci Ministarstva socijalne politike i mladih, broj korisnika stalne novčane pomoći – najsiromašniji sloj stanovništva – raste. Naime, 2009. imali smo oko 93 tisuće takvih korisnika, a u veljači 2012. bilo ih je 105.542. To se ne čini kao ogroman skok, ali treba uzeti u obzir da je dobivanje socijalne pomoći uvjetovano provjerom imovinskog i dohodovnog cenzusa. To je vrlo stroga provjera i znači da pomoć dobivaju zaista najsiromašniji.
Prema ovome što govorite, imamo više siromašnih nego Grčka? Podaci koje ovdje navodimo odnose se na 2010. godinu. Tada je stopa relativnog siromaštva u Grčkoj bila oko 18%, dakle niža nego u Hrvatskoj. To nužno nije tako u 2012., a li za 2012. godinu nemamo komparativnih podataka Hrvatska – Grčka prema metodologiji EU SILC.
Glavni uzroci su vezani uz gubitak posla, odnosno pad potražnje za radnom snagom na tržištu rada. Tu dolazi do novog raslojavanja – pojavljuju se 'novi' siromašni, uz postojeće 'stare'. Stopa relativnog siromaštva je u izrazitom porastu. Kako onda gledate na prigovore nadležne ministrice Opačić da ima ljudi koji na raznim naknadama mogu prikupiti prosječnu plaću u RH? Je li to incidentno, o čemu se radi? Mislimo da bi tu trebala dobra provjera i sagledavanje različitih vrsta naknada. Stalna novčana pomoć se često povezuje s recimo dječjim doplatkom. Ali stalna novčana pomoć zaista ide najsiromašnijima i za nju se iz BDP-a izdvaja svega 0,27 posto. To je prilično malo. To možemo usporediti s braniteljskim naknadama – za njih se izdvaja oko 1,7 posto BDP-a. Zato treba pozdraviti inicijativu Ministarstva branitelja za objavu Registra branitelja, te analizirati jesu li te naknade uistinu potrebne baš svim braniteljima. Nekima jesu, ali neke je branitelje moguće radno aktivirati i omogućiti im da žive od vlastitog rada, a ne od državnih naknada. Osim toga, dio tog novca može se usmjeriti prema najsiromašnijima.
Granica siromaštva u Hrvatskoj iznosi 2.225,25 kuna mjesečnih primanja. Za samce. Kod obitelji s dvoje djece radi se o 4.400 kuna mjesečno.
http://www.youtube.com/embed/kX1U1qK6aCc Snimio i montirao Franjo Tot
Samci dobivaju 600 kuna? Tako je.
S obzirom na tako niska izdvajanja za najsiromašnije, je li opravdano Hrvatsku nazivati socijalnom državom? To je teško pitanje. Hrvatska ima i neke druge vrste usluga i naknada. Cilj dječjeg doplatka je ublažavanje dječjeg siromaštva. Ako Hrvatska stvarno želi biti socijalna država, ti doplaci moraju biti univerzalni. Ali i kad se radi o krizi, potrebno je razmatrati i socijalnu i ekonomsku komponentu – koliko sredstava ima i što treba uistinu učiniti da se najsiromašnije izvuče od potonuća u potpuno siromaštvo.
Gledano unatrag nekoliko desetljeća, kad je Hrvatska imala najmanje siromašnih? Pad broja korisnika stalne novčane pomoći bilježi se u vrijeme gospodarskog rasta 2006. i 2007., kad bilježimo i određene inicijative u područjima i regijama koje su, nazovimo ih tako, isključene. To su geografske zone koje su bile pogođene ratom.
Ima li siromaštva više danas nego 1990. godine? To je gotovo nemoguće usporediti jer se siromaštvo nije ovako mjerilo. Neki zaključci su se mogli izvlačiti iz ankete o potrošnji kućanstava i o radnoj snazi. Tek 2000. i 2004. Svjetska banka objavljuje prva izvješće o siromaštvu.
Pokazale su se veće razlike između urbanih i ruralnih područja, te između različitih slojeva stanovništva, recimo onih slojeva koji su bolje stajali prije krize i onih koji su bili uključeni u određene gospodarske procese vezane za tranziciju i privatizaciju. U krizi se događa i to da oni najbogatiji povećavaju bogatstvo. Koliko su distribucija bogatstva i ovaj razdor odgovorni za siromaštvo? Neravnomjerna raspodjela bogatstva je jedno od ključnih pitanja kad se radi o suzbijanju siromaštva na svjetskoj razini. Podaci Eurostata za Hrvatsku pokazali su da je nejednakost puno veća nego što se dosad mislilo.
Kako to mislite? UNDP-ovo istraživanje o regionalnim nejednakostima iz 2007. godine u Hrvatskoj pokazalo je da je razlika između medijana dohotka kućanstava s najvišim prihodima (Istra, Grad Zagreb) i onih s najnižim prihodima (Bjelovarsko-bilogorska, Virovitičko-podravska, Slavonsko-požeška i Vukovarsko-srijemska) slična razlikama u prihodima između Hrvatske i Danske. Pritom treba uzeti u obzir da je Danska tada bila članica EU-a s drugim najvišim prihodima, nakon Luksemburga. Pokazale su se, dakle, veće razlike između urbanih i ruralnih područja, te između različitih slojeva stanovništva, recimo onih slojeva koji su bolje stajali prije krize i onih koji su bili uključeni u određene gospodarske procese vezane za tranziciju i privatizaciju.
Dakle, između privatizacijskih tajkuna i gubitnika u privatizaciji, odnosno radnika? Tako je.
Je li to moguće usporediti s nekim drugim državama? Evo, znamo da SAD, najjača ekonomska sila u svijetu, ima više siromaha od Europe. Teško se može usporediti anglosaksonske zemlje s europskim zbog načina na koji je organizirana socijalna politika, odnosno kako ona nije organizirana u SAD-u. Moguće je vidjeti da su zemlje koje su sustavno ulagale u socijalnu politiku u vrijeme krize iz nje lakše izašle i imaju manje potonuće u duboko siromaštvo, a to je pokazalo i istraživanje našeg regionalnog ureda u Bratislavi. Za to je primjer Češka do 2010. godine, dok je Latvija primjer slabo organiziranog, vrlo liberalnog sustava socijalne zaštite. Imaju vrlo visoku stopu siromaštva.
Imate li kakav prijedlog za hrvatsku Vladu, osim povećanja izdvajanja za socijalu, eventualno po uzoru Češke? Održati barem na istoj razini, ako već ne i povećati, proračunska izdvajanja uz paket dobro usmjerenih novčanih pomoći i socijalnih usluga je glavna preporuka. Drugo je da Vlada, koja ima dobrih iskustava vezanih za pridruživanje EU-u u području socijalnog uključivanja i smanjivanja siromaštva, nastavi taj trend analiza i usmjeravanja politika prema najsiromašnijima. Ne samo u smislu novčane pomoći, nego i kod pružanja usluga. Pred Vladom je, a sada možda nije tako izraženo, usklađivanje socijalne politike s Europskom strategijom 2020., koja postavlja jasne ciljeve: do 2020. godine iz siromaštva izbaviti 20 milijuna stanovnika i zapošljavanje 75 posto radno aktivnog stanovništva. Svaka država članica mora nacionalizirati te strategije i uskladiti svoje politike s tim ciljevima.
Da je Hrvatska članica EU-a, bila bi peta najsiromašnija zemlja, iza Rumunjske, Bugarske, Latvije i Španjolske. Oni se odražavaju kroz korištenje fondova EU-a, ali na nacionalnoj strateškoj platformi potrebno ih je jasnije definirati i pratiti. Uočili smo da kod kreiranja nacionalne politike – razvojne, socijalne i ekonomske – nedostaje sustavna procjena učinaka. Vlada je donijela propise kojima je potrebno napraviti tu procjenu, vezano za najsiromašnije slojeve, ali nije jasno provode li se sustavno ili pro forme i uključuju li one javnu raspravu, pogotovo uzimanje u obzir korisnika socijalne pomoći i usluga.
Koje su skupine, uz nezaposlene, najugroženije i gdje država griješi? Često se spominju mnogobrojne obitelji i osobe s invaliditetom. Uz ove skupine treba navesti i da se među najsiromašnijima nalaze i jednoroditeljske obitelji, osobe starije od 65 godina, osobito one bez ikakvih prihoda, obitelji s troje i više djece, samci i Romi su često u dubokom siromaštvu. Novčane pomoći su nedovoljne. Potrebno je njihovo povezivanje s uslugama u zajednici, koje nedostaju. Kad govorimo o djeci, roditeljima nedostaje da njihova djeca imaju skrb – bilo da se radi o predškolskoj ili školskoj dobi, što bi ih oslobodilo dijela brige o svojim članovima obitelji. Kad se radi osobama s invaliditetom, također nedostaju usluge u zajednici i njihovo uključivanje u društvo.
Ministarstvo rada
Druga strana medalje je uključivanje u tržište rada – povezanost socijalne politike i rada do sada nije bila izražena. Nije postojalo Ministarstvo rada, nego uprava unutar ogromnog ministarstva, pa pitanja rada nisu dolazila dovoljno do izražaja. Vidimo da se situacija mijenja. Ministarstvo rada sve češće preuzima proaktivnu ulogu, govori o socijalnom uključivanju, radi na uključivanju mladih na tržište rada. Oni su i među najpogođenijima, ali ih je najlakše uključiti i spriječiti njihov pad u siromaštvo. No, ne treba zanemariti rad sa "starim siromašnima". Zbog toga treba povezati centre za socijalnu skrb i zavode za zapošljavanje, raditi na tome da se dugotrajno nezaposleni aktiviraju. Iako je to vrlo teško ako ne dođe do ekonomskog rasta.
No, što nam vrijedi to Ministarstvo rada kad paralelno država inzistira na velikim otpuštanjima u poduzećima i službama koje drže zaposlenost koliko-toliko na nivou? To je veliko pitanje. Kad se gleda kako je formirana Vlada, vidi se i da je socijalna politika dobila posebno mjesto jer je ministrica ujedno i potpredsjednica Vlade. Imamo signal države, s jedne strane, da joj se pridaje važnost, no to treba operacionalizirati i treba neko vrijeme da bi se stvari pokrenule.
O izjavi generalnog tajnika UN-a Ban Ki-moona da je broj siromašnih u svijetu u padu, iako je svaki osmi stanovnik svijeta gladan. Je li to posljedica bolje skrbi ili gospodarskog rasta siromašnih i mnogoljudnih zemalja Indije i Kine... Radi se o mjerenju siromaštva u apsolutnim terminima, stopama određenim prema milenijskim ciljevima razvoja. Uistinu je došlo do smanjenja siromaštva u Kini i Indiji, ali ne smijemo zaboraviti na afričke zemlje koje imaju ozbiljan problem. Podaci su, može se reći, agregirani i ponegdje stižemo do ciljeva, ali ne uvijek i ne svugdje. To znači da će i novi ciljevi održivog razvoja, o kojima se razgovara na razini UN-a, uključiti određene pokazatelje vezane uz siromaštvo i najvjerojatnije će ih se pokušati povezati s energetskim siromaštvom, zaštitom okoliša i ekonomskim razvojem, kako bi nam više govorili o procesima pada u siromaštvo i izlaska iz njega.
O tome gdje je zakazala moderna proizvodnja hrane – distribuciji, porastu uzgoja žitarica za biogoriva... To je kompleksno pitanje koje ovisi o različitim dijelovima svijeta. Svakako je točno da velike količine ostaju neiskorištene i ne dolaze do onih kojima je hrana najpotrebnija, a opet imamo i smanjenje proizvodnje u pojedinim regijama. Zadrugarstvo je način poticanja, moderniziranja i solidariziranja proizvođača i distributera hrane, ali ne može biti jedini alat. Potreban je veći stupanj solidarnosti da bi hrana stigla do onih kojima je najpotrebnija.
