Danas.hr

'Nema toga do čega kod nas trenutačno ne može doći. Nema baš ništa što bi mene moglo iznenaditi. U ovom trenutku, kad je Hrvatska došla do besramnog statusa, u što god dirnete sve je u rasulu', kazala je Mani Gotovac, prva intendantica u povijesti hrvatskog teatra, u razgovoru s novinarkom Danas.hr-a.

Vaša knjiga Fališ mi je hit. Kakve su povratne reakcije?

Reakcije su različite. Prvi put u životu imam jedan feedback koji je neusporedivo više pozitivan, prihvatljiv, nego što je to bilo u ranijim mojim poslovima ili radovima. Za mene se kaže da sam kontroverzna osoba, ja to doista jesam, i mislim da je to najveći kompliment koji mi se može dati, jer osobe koje nisu kontroverzne obično su jednoumne, plašljive, dosadne...

Najavljujući knjigu prije dvije godine, najavljivali ste da ćete pisati o korupciji u kazalištu. Kako to izgleda korupcija u kazalištu?

Korupcija, nažalost, postoji u svim porama našeg društva i sad se rasplamsala u neviđenim razmjerima. Pratila sam to i u kazalištu, i kazališni svijet je korumpiran. No, treba razlučiti da se pod koruptivnim misli na stjecanje novca, bogatstva, na nezakonito primanje mita i uvijek se tu vidi novac. Međutim, ono pitanje koje je presudnije je korupcija duha, korupcija misli i načina života, koja se pokazuje u svakom trenutku – zovem te na kavu ne bi li mi nešto riješio itd... Tu se naprosto radi o koruptivnom načinu mišljenja koji se uvriježio u sve naše pore. Mi ne možemo niti kreirati jednu predstavu a da ne mislimo hoće li u njoj glumiti ovaj koji je u dobrim odnosima s onim, koji je važan za trećega, koji je podoban itd...



Snimio i montirao Franjo Tot

Što onda reći o slučaju splitskog HNK? Netko je komentirao da je iščuđavanje nad time što je Duško Mucalo izabran za intendanta naivno, budući da se politika uvijek uplitala. A i zašto ne bismo okrenuli priču i rekli da i Mucalo zaslužuje šansu?

Naravno da se politika uvijek petljala u teatar i naravno da su ljudi od teatra uvijek pokušavali izbjeći politiku. Pitanje Duška Mucala je jedno drugo pitanje. Mogu Vlada i Kerum odlučiti što god hoće, ali to je pitanje autoriteta i znanja. Ako vam dijete dobije upalu pluća, hoćete li ga odvesti pulmologu ili ćete ga odvesti na kolače? Naša zemlja ne shvaća da i kultura kazališta odgaja djecu, a odgoj je važan koliko i bolest. U slučaju Mucala politika je jednako – Kerum. Eto na koje smo grane spali, ljudi moji...

No, zanimljiva je informacija da je splitski HNK izabrao dramski program, te da će Vinko Brešan postaviti predstavu Hamlet u selu Mrduša Donja.

Ali, ne pod vodstvom Mucala. Kako još Mucalo nije niti imenovan v.d.-om, a kazalište mora raditi, onda je usvojen repertoar koji je složio Milan Štrljić prije dvije godine, pa će se sada realizirati taj repertoar. Mucalo s tim nema veze, to je predobar repertoar da bi ga se mogao sjetiti Mucalo.

Mislite li da bi i ta predstava mogla iznenada biti zabranjena, poput Bakhi Olivera Frljića na Splitskom ljetu 2008. godine?

Nema toga do čega kod nas trenutačno ne može doći. Nema baš ništa što bi mene moglo iznenaditi. U ovom trenutku, kad je Hrvatska došla do besramnog statusa, u što god dirnete sve je u rasulu, kako uopće pomisliti da bi se nešto moglo ne zabraniti u kazalištu... Tako oni reagiraju kad se pokrene nešto blisko političkom teatru.

Što se tiče Bakhi, Frljić u toj predstavi pali maketu splitskog HNK. Kako to da je pali, ali nema problema s tim da od iste te kuće uzme honorar?

Dakle, kada Frljić u Bakhama pali maketu HNK, on pali upravo korupcijski duh HNK, koji za novce koje dobiva radi sve što je u duhu i sve što podržava status quo i ovu stravu koju živimo u Hrvatskoj. Dakle, on pali to pokleknuto, neumjetničko stajalište prema HNK, koji je dio kulture... Ja nisam veliki prijatelj političkog teatra, radije radim i gledam druge modele kazališta. No, kad su ovakva vremena, onda mi se čini da je to jedan od modela koje bi publika trebala vidjeti. U tom kontekstu on pali HNK.

Svojedobno je Mario Kovač istjerivao đavla iz zagrebačkog HNK, ali bez honorara. Čini se ipak da su performeri postali bolji glas naroda nego je to kazalište?

To je dobro rečeno, ali performans je dio kazališta. Sama se slažem s tim da performeri, npr. Siniša Labrović, koji je izazvao na dvoboj ministra kulture Božu Biškupića, da je i više, i jednostavnije, i upečatljivije, i duhovitije rekao o našoj situaciji te odnosu i kulture, i društva, i politike, nego koja institucija koja dobiva od države silne novce a ne uspijeva ništa. Znate, u institucijama je to puno teže jer treba usuglasiti 500 ljudi. Performeri mogu raditi u instituciji, ali tko će pozvati Sinišu Labrovića?



Snimio i montirao Franjo Tot

Dakle, ne nadate se nečemu od institucija i trenutačne garde?

Od trenutačne garde više se ne nadam ničemu. Ali, moram reći da nisam pesimist. Iako imam toliko godina, mislim da će moji unuci ipak gledati neki pravi teatar. Znate, kad dođete do dna, morate početi ispočetka. Mislim da se približavamo tom dnu iz kojeg će se iz temelja sve izokrenuti i počet će se ispočetka. Imam tu nadu i što mi drugo preostaje – nada umire posljednja.

Što je s najavom da ćete napraviti predstavu po pjesmi Ive Sanadera Nenia Salonitana?

Nisam nikako odustala, samo mi treba vremena. Naime, nisam očekivala da će odjeci knjige Fališ mi biti tako veliki i da će urednici htjeti da nastavim s tim. Pišem sporo, treba mi vremena, pišem zbog toga da bih sama sa sobom raščistila koliko sam slobodna prema samoj sebi. Dakle, kada završim projekt Fališ mi, budem li živa, pokrenut ću teatar.

Znači, Sanader će se naći na udaru?

On više neće biti uopće lice o kojem se govori, vjerojatno priča ide prema njegovom kraju u tom političkom pogledu. Ali, kao čovjek, osoba, kao netko tko je vladao nama i odredio naše puteve prema dnu, on će uvijek biti aktualan.

Jadranka Kosor nije osoba koja bi mogla zaintrigirati kazališnu scenu, mislim na ono što je uvijek bila, zapisničarka gospodina Sanadera, a danas je zapisničarka nekih drugih šefova.

A što mislite o premijerki Kosor? Jeste li čitali njene pjesme i detektivske priče, ima li tu materijala za kazalište?

Nisam čitala, i na ovu Sanaderovu pjesmu sam naišla slučajno. Imam jednu manu da uvijek mislim da nemam dovoljno vremena da čitam lošu literaturu. Jadranka Kosor nije osoba koja bi mogla zaintrigirati kazališnu scenu, mislim na ono što je uvijek bila, zapisničarka gospodina Sanadera, a danas je zapisničarka nekih drugih šefova. Više je vidim u službi nekoga, unutar Hrvatske ili Europe, nego u smislu samostvaranja, samokreiranja nečeg svog.

A da ste danas intendantica, postoji li neka predstava ili tekst koji biste postavili na scenu, a koji bi bio simptomatičan za ovo naše vrijeme?

To se i ja često pitam. Čini mi se kao da je vrijeme nadišlo sve autore, toliko mi se ponekad čini strašno, kao da veliki dramski pisci nisu živjeli u toliko izglavljenom svijetu u kakvom živimo mi, pogotovo u Hrvatskoj gdje je to sve naopako. Najpametnije bi bilo obraćati se najtežim, najljućim tragedijama iz vremena starih Grka i, naravno, Shakespeareu. Trenutačno mi se čini najopasnija ta naša nepodnošljiva lakoća nepostojanja. Mi se svemu smijemo, izrugujemo, bacamo u valcer, a zapravo živimo u jednoj teškoj tragediji. Suočila bih se sa stvarnom, istinskom, najjačom tragedijom. Naše pitanje je stvarno tragično, ali utoliko bolje, jer iz tragedije ima izlaza, kad se pronađe krivac onda se počinju otvarati novi putevi.

Vratimo se knjizi. Iskreno progovarate o seksualnosti i erotizmu, no ne spominjete svoja dva braka?

Sva moja četiri poglavlja ili četiri godišnja doba pokreće jedno emotivno stanje, svaki put prema nekoj drugoj osobi, pa bi se, uvjetno rečeno, moglo reći da pokušavam pisati o ljubavi kako sam je doživljavala. U retrospekciji ja vidim te jake emotivne udare prema svojim dvjema ljubavima o kojima pišem u prvoj knjizi, zatim prema mom djetetu i prema jednom obliku kazališta i kazališnih ljudi, o čemu pišem u idućoj knjizi. Govoriti o muško-ženskoj ljubavi, o erotizmu, a pritom zaobići seks, kao jedan mali dio, ali dio tog erotičnog, bilo bi laž. Kad sam odlučila pisati, odlučila sam pisati o svojoj istini.

No, naprimjer, Charlie Chaplin u svojoj autobiografiji kaže da se nije htio osvrtati na broj svojih ljubavnica jer to ne drži važnim. Zanimljivo je da ste Vi sve iskreno rekli. To Vam nije predstavljalo problem?

To mi je bio veliki izazov, da pokažem kako je ta Mani o kojoj se govori nešto sasvim drugo. Dvojila sam za koju je to publiku, zašto to... S druge strane, ta paklena želja da pokušam naći prostor slobode za sebe bila je jača, ja nisam pisala tu knjigu nego ona mene, ona je meni davala naloge što da radim sa svim tim temama.

Postoji li nekakav moto, nešto za što se može reći da se provlačilo kroz Vaš život?

Ima jedan Shakespearov sonet koji mi se u raznim razdobljima života uvijek pojavljivao kao nešto što bih ja rekla kada bih to umjela. U tom sonetu Shakespeare navodi zbog čega bi sve bilo pametno napustiti ovaj život, pa navodi sve svinjarije, kako je "umjetnost od vlasti zauzdana", i na kraju kaže: "Napustio sve bih kada smrću ljubav izgubio ne bih." Ako bih mogla reći da je nešto moto moga života, to je to. Zaista bih sve napustila kada još i danas ne bih osjećala ljubav, evo, naprimjer, prema svojim unucima.

Je li Vas razočarala demokracija? Svi iznose svoja mišljenja, ali ništa se ne miče s mrtve točke. Isplati li se biti buntovnik?

Isplati – ne isplati se, to je opet kategorija materijalne naravi. Ja ne mogu gledati sve unutar samo jedne ideologije koja postoji danas u svijetu, a ona je novac. Mislim da ne postoji baš samo to na svijetu, a danas svi živimo isključivo zbog novca. Pa kakav mi je to život u kojem živim da zaradim da bih jela i spavala, ma dajte. Čini mi se da je demokracija u svijetu u najvećoj mogućoj krizi, i možda neće tako dugo proći da se neće u ovoj novoj tehnologiji pronaći način da se promijene neke stvari. Da barem ta neoliberalna demokracija dobije svoj točan naziv – lažna demokracija. Ja vjerujem da će mladi ljudi pronaći put.

Osim ako ne postanu robovi novca?

To će vjerojatno uvijek biti većina, ali dogode se oni buntovni koji žele nešto drugačije, bolje, istinitije, pa krenu i onda se nešto promijeni. Moja me kći uvijek blijedo gleda i nema nikakvih nadanja, ali ja ne mogu drugačije.

'Mene se može umiroviti samo maljem'

O mirovini...
Pišem drugi dio knjige, kasnim s rokovima, radim u inozemstvu kao dramaturg, pišem još jednu knjigu koja je teatrološka. Očito ne spadam u osobe koje se može umiroviti – osim maljem.

O zabrani nastupa na radiju zbog govorne mane...
U to sam vrijeme imala pisaću mašinu i na slovo R sam stavila flaster. Kad bih pisala tekstove, čim bih dodirnula flaster znala sam da je to slovo R. I onda bih tražila riječ sličnog značenja da izbjegnem to slovo. To sam radila dugo.

O 'prokletstvu' prezimena Gotovac...
Zvali su me zbog žene Ante Gotovca, kako se ono zove... Kako u imeniku piše Mani Gotovac, mnogi su mislili da Mani ima veze sa Simona, pa su svi zvali i tražili Simonu. Dugo mi je trebalo da shvatim što je to sve skupa i zbog čega me svi zovu i traže Simonu. Sad više toga nema, to znači da više nije u centru pažnje.

O svojim intendanturama...
Kazalište i kultura se ne mogu raditi u suglasju s politikom, mora se raditi u skladu s osjećanjem vlastite istine – male, tijesne, jadne, bijedne – ali vlastite. Moja temeljna pozicija je bila ajmo pokušati na sceni reći djeličak neke naše istine.