subota, 22.11.2014.

Emil Jurcan:'Ne možemo reći: J*** ga, Grci i Irci su si sami krivi'

'Ne možemo reći: J*** ga, Grci i Irci su si sami krivi'

'Većina stvari sagledava se kao problem samo u Hrvatskoj, pa dolazi do takvih izjava koje počinju: 'Mi Hrvati i naša kultura.' To može biti pogubno za otpor', kaže nam arhitekt Emil Jurcan, 'sastavljač' Mašine otpora, koja će ovih dana biti izložena u hrvatskom paviljonu Venecijanskog bijenala.

Emil Jurcan član je Pulske skupine, zadrugar i arhitekt s dugogodišnjom karijerom podzemnog strip-crtača. Ali i jedan od suradnika na projektu koji će 27. kolovoza biti predstavljen otvorenjem hrvatskog paviljona u sklopu 13. međunarodne izložbe arhitekture u Veneciji pod nazivom Neposredna demokracija zahtijeva neposredni prostor.

Nitko ne zna koliko je direktna demokracija dobra ili loša jer nikad nije implementirana. Ali postoji instinkt da bi mogla biti dobra... Nešto čega se boje sve vlasti u povijesti, a nikad nije isprobano, možda bi moglo biti OK, jer je očito da ovakav sustav kakav postoji danas ne funkcionira.
Povodom Bijenala raspravljamo s njim o načinu na koji su arhitekti gerilci, organizirani u prvu zadrugu inženjera arhitekture u Hrvatskoj, dospjeli u Veneciju, gdje će predstavljati Hrvatsku, i to pričom o organiziranom otporu u Hrvatskoj. Naime, ovi mladi ljudi koji će predstavljati našu zemlju, ne samo da su talentirani, nego su i angažirani. Godinama već sudjeluju u borbi za javni prostor kako bi ostao na raspolaganju kao javno dobro, ali sudjeluju i u promišljanju o budućem, normalnijem društvu od današnjeg, koje se svelo na društveni darvinizam.

Što je Mašina otpora?
Mašinom otpora nazvali smo kartu koju smo napravili dosta jednostavno: izrezali smo dijelove gradova u kojima se pojavljuje otpor u Hrvatskoj – Zagreba, Pule, Dubrovnika, Splita, Kutine – i to nakon što smo nekoliko mjeseci išli u sva ta mjesta intervjuirati članove inicijativa koji se bore u tim gradovima. Tada nam je postalo jasno da je udaljenost samih mjesta u kojima se odvija otpor, zapravo, nebitna. Inicijative međusobno surađuju i svojom intenzivnom komunikacijom negiraju tu udaljenost. Povezani smo. Nama u Puli, koji se borimo za Muzil, Srđ je bliži nego Poreč po informacijama o tome što se tamo događa. U Pučišćima na Braču su nas ispitivali što je s Muzilom i shvatili smo da imaju sve brojeve novina Otvoreni Muzil, koje sami izdajemo, i da znaju sve. Zajednička borba povezuje teritorij, pa smo izrezali te dijelove gradova i doslovno ih povezali skupa i nazvali sastavljenom Mašinom otpora, koja predstavlja drugačiji grad, jedan imaginarni grad, sastavljen od različitih dijelova gradova koji su pobunjeni.

Koliku važnost ta mapa ima unutar Vašeg projekta izloženog na Venecijanskom bijenalu?
Ona je centralni dio. Napravili smo je u ručnoj tehnici za Veneciju. Na portalu Praksa.hr smo izložili i izradu, pa se na njoj vide i naslovi osam intervjua – s predstavnicima osam pokreta otpora i Michaelom Hardtom. To je identifikacijska karta cijelog hrvatskog paviljona – gore su sublimirani svi zahtjevi inicijativa s kojima smo surađivali, a dolje su prostorne informacije, gdje se nalaze. To je komplementarno s videoinstalacijom Igora Bezinovića i Hrvoslave Brkušić, koja pokriva preko 50 posto površine paviljona, a ne daje nikakvu konkretnu informaciju, nego samo emociju. Preko zvuka i slike prenosi kontekst u kojem radimo, kroz borbu u Varšavskoj, u Puli, a tu je i intervencija policije na Braču i sve te dramatične scene koje se posljednjih godina događaju u Hrvatskoj. To se projicira na platna i kroz to posjetitelj može šetati. Karta je komplementarna s time. U filmu nema ni titlova ni govora, pa karta progovara umjesto filma.

Koliko sam shvatila, katalog izložbe s intervjuima predstavlja 'titlove' filma.
Da, to smo tako nazvali zajedno s Igorom. Katalog gotovo i nema fotografija, nego samo intervjue s članovima inicijativa Srđ je naš, Stožer za obranu Petrokemije, Pravo na grad, Mreža solidarnosti, Inicijativa za 3. maj, Inicijativa za Muzil, te intervjue s radnicima Kamenskog i Jadrankamena. Tu je i intervju s Michaelom Hardtom, koji zajedno s Antoniom Negrijem supotpisuje knjige Imperij, Mnoštvo i Commonwealth. Taj prostor je maksimalno iskorišten za tekst jer smo gledali da se mediji ne ponavljaju iako govore o istome – video na svoj način, karta na svoj, list na svoj način. Zaključak su te tri makete koje su postavljene u prostoru i koje zamišljaju krajolik baziran na zahtjevima inicijativa.

Sastavljena mašina otpora Foto: Praksa.hr

Pulska grupa je na neki način izrasla 2006. godine s aktualizacijom preuređenja Brijuni Rivijere, Pravo na grad djeluje prilično dugo, studentska blokada je nastupila u akademskoj godini 2008. na 2009. Koje su, po Vama, otada do danas najupečatljivije scene otpora u Hrvatskoj?
Mi smo kroz tu kartu pokušali samima sebi objasniti intenzitet tih otpora, dok se i mi borimo protiv Brijuni Rivijere. Nisu to samo dvije, tri parcele u Istri, nego je to dio čak i jedne globalne priče. Povezivanje nam je interesantno, kao i trenuci kad se ono intenziviralo. Zato smo za bitan moment uzeli formiranje Radne grupe za širenje direktne demokracije, što se dogodilo nakon studentske blokade. Skupina entuzijasta, koji su se povezali na radionicama na Filozofskom fakultetu, razmatra kako uvesti direktnu demokraciju u škole, ustanove, tvornice, na fakultete i tako dalje. Već tri godine djeluju i dosta su odradili, imaju puno kontakata u radničkoj sferi – od Petrokemije u Kutini, do Dalmacijavina, 3. maja i Jadrankamena, gdje su aktivni splitski studenti.

Šira promjena


Uvođenjem teme direktne demokracije u radničku borbu gleda se kako od tih sukoba pokrenuti širu promjenu u našem društvu, da borba ne prestane jednom kad se zaostale plaće isplate. Druga se stvar dogodila nakon izgradnje rampe u Varšavskoj, kad se shvatilo da projekt Cvjetni ide i da nema povratka. Dosta se aktivista tada uključilo u Forum za prostor. On od 2010. godine povezuje borbu za prostorne resurse u Hrvatskoj. Tu smo mi, Zelena Istra, Zelena akcija, Srđ je naš. To mi se čini kao druga važna sfera koja je povezala lokalne priče u jednu koherentnu cjelinu.

Sad je razlika u tome što je situacija eskalirala, pa su naši kolege koji su pristali na apolitičnost i šutnju u istoj situaciji kao i mi. Jedinu poruku koji bih, zapravo, mogao izvući iz toga jest da se šutnja nije isplatila.
Molila bih Vas da prokomentirate riječi svog zavičajca Silvana Hrelje iz HSU-a. On kaže da su Hrvati dobri i tolerantni i da je zbog toga teško organizirati otpor, između ostaloga i zato što nemamo kulturu prosvjeda. Je li to točno? Vidite li ijedan učinkovit prosvjed? Studenti i dalje ne dobivaju besplatno obrazovanje, jedino se Petrokemija, zasad, uspijeva izboriti s privatizacijom, u Jadrankamenu hapse radnike svako malo.
Općenito, ova je izjava teška glupost. To nije nešto što je genetski ili kulturno definirano jer Hrvati nisu izolirana kultura. Silvano Hrelja može biti sretan što ovdje nema prosvjeda jer je on jedan od onih koji bi sigurno naje*ali. Protest i otpor su nešto što se gradi, a mnogi misle da je to jedan dan izlaska na ulice, kad sve pada. Otpori se moraju povezivati i oni su dugotrajni.

Zasluga studenata


Studenti nakon blokade nisu otišli doma, nego su nastavili raditi na širenju pokreta. I tek nakon tri do četiri godine se može govoriti o eventualnim rezultatima te priče. To je dugotrajno i to je nešto što policija može preko noći rasturiti, silom vlasti. To se događa s otporom. A čini mi se da je u Hrvatskoj, kad je u pitanju otpor, posebno problematična izoliranost nas samih. Većina stvari koja se događa sagledava se kao imanentno hrvatska stvar, nešto što je specifično za Hrvatsku i problem samo u Hrvatskoj, pa dolazi do takvih izjava koje počinju: "Mi Hrvati i naša kultura." To može biti pogubno za otpor.

Na koji način?
Često se zaključuje da je hrvatska tranzicija specifična hrvatska priča. To je samo način da se problemi u ovih nekoliko stotina hektara izoliraju kao nešto što ne postoji nigdje drugdje. Kapitalizam radi isto i u Grčkoj i Španjolskoj, to nije stvar za koju možemo reći: "J*** ga, Grci su si sami to napravili, Irci su si sami krivi." Naravno da je to glupost, pogotovo kad govorimo o Europskoj uniji i eurozoni, jedinstvenoj monetarnoj uniji i svemu što se u njoj dešava, što je itekako povezano.

Svjetske, a naše priče


A povezano je i s nama. Pretvorba i privatizacija nisu specifične hrvatske priče – tako jednostavno funkcionira kapitalizam. Mi u Puli nastojimo koristiti svoju topografsku i geografsku poziciju – bliže smo granicama i povezujemo se s istomišljenicima i s druge strane Jadrana, s drugovima iz Trsta, Venecije i Milana. Među studentima aktivnim na Muzilu bili su studenti iz Madrida. Na kongres Grad postkapitalizma 2009. godine došli su aktivisti iz gotovo svih krajeva Europe, od Njemačke, Engleske, Italije i Španjolske do Francuske.

Od početka krize sve se intenzivnije raspravlja o utjecaju dominacije kapitala na društvo i demokraciju, a jedno od predloženih rješenja je upravo ta direktna demokracija, koja bi trebala sama po sebi smanjiti moć vrlo bogatih.
Ne sama po sebi, nego je ona jedan od preduvjeta.

No, direktnoj demokraciji se mnogi protive – zato što može dovesti do konfuzije, neinformiranosti onih s pravom glasa, beskrajnih i besplodnih rasprava, pa čak i diktature. Evo našu ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić to podsjeća na eksperiment u vrijeme jakobinske diktature. Kako odgovarate na takve argumente?
Postoji jedan jednostavan razlog zašto je treba uvesti. Nitko ne zna koliko je ona dobra ili loša jer nikad nije implementirana. Ali postoji instinkt da bi mogla biti dobra jer su joj se stoljećima žestoko protivili svi režimi u povijesti. Nešto čega se boje sve vlasti u povijesti, a nikad nije isprobano, možda bi moglo biti OK, jer je očito da ovakav sustav kakav postoji danas ne funkcionira. Ne samo iz političke, nego ne funkcionira ni iz ekonomske i društvene perspektive. Što se tiče efikasnosti, tog problema beskonačnih rasprava, naravno da je diktatura daleko efikasniji sistem, i ekonomski i politički. Međutim, diktatura je imala priliku dokazati se kakva je i kako funkcionira. Ono čime se izbjegavamo baviti, a nismo ni tog kalibra, to su filozofske rasprave o tom pitanju. Potrebno je vrijeme da se stvar implementira u samu praksu. Mi smo osnovali zadrugu naziva Praksa, 12 nas je i direktno demokratski raspravljamo. I o višku i o manjku vrijednosti koje se stvaraju u zadruzi i o poslovima koji dolaze. To je nivo koji je inkluzivan. Počelo je s troje članova, a sada nas je 12 i sve funkcionira dobro, jednostavno, direktno demokratski, bez puno razmišljanja.

Predodžba neposrednog prostora, FOTO: Praksa.hr Foto: praksa.hr

Zadruga – praktično rješenje problematično za ambiciozne baje


Pokušali smo istu stvar u Društvu arhitekata, gdje postoji "parlamentaran" sustav, s predsjedništvom od pet do šest ljudi koji odlučuju u ime svih. Nastojali smo postići da predsjedništvo bude otvorenog tipa, da onamo može doći bilo koji član društva i sudjelovati u raspravi i glasanju. I to sad funkcionira jer sve više ljudi se uključivalo i počelo je doživljavati to društvo kao nešto gdje imaju utjecaja, da mu pripadaju. Moja iskustva direktne demokracije zasad su pozitivna. Vidjet ćemo kako će to ići, ali ne znam koliko bi nas i neki oblik autoriteta mogao spasiti.

Kako je došlo do ideje o formiranju zadruge?
Iz pragmatičnog razloga. Mi smo kao neformalna grupa super funkcionirali šest godina i nije nam ništa falilo, nismo bili registrirani ni kao udruga. Onda se pojavila potreba da se učlanimo u Komoru arhitekata, napravimo pečat i da se možemo samostalno baviti poslom. Jedan od uvjeta je bio da se u nekom obliku registriramo na Trgovačkom sudu kao profitno društvo, a to su najčešće društva s ograničenom odgovornošću ili ured ovlaštenog arhitekta. Tad smo proučili zakone i vidjeli da se možemo registrirati i kao zadruga, koja je profitna organizacija, ali je horizontalno organizirana: svi članovi su suvlasnici i imaju jednaka prava. Budući da je to bila prva zdruga u Komori koja je tražila inženjerski pečat, gledali su nas malo čudno, ali uspjeli smo probiti taj led i dobiti ovlaštenja za bavljenje arhitekturom preko zadruge, koja je i servis, što usput nudi logistiku svim članovima.

Kako se sve vrti oko para, zanima me kako se to financiralo i zašto bi netko birao zadrugu, a ne neki jednostavni d.o.o. koji je moguće jeftino otvoriti po novim zakonima?
Pa lova je i presudila da se ide u ovakav oblik jer nismo imali love da svatko za sebe kupuje aparate ili samostalno plaća računovodstvo. Shvatili smo da nam treba logistički centar, servis – a to je sada zadruga – gdje će svatko izdvajati određen postotak od posla koji obavlja. To se dogovara kroz skupštinu s ostalim zadrugarima. Tu se vodi računa koliko novca ostaje za pokrivanje troškova režija, računovodstva i slično, a umjesto da jedan plaća, plaćamo svi. A usluge, prostor i uređaje, od printera do strojeva za izradu maketa, koristimo svi. To je jeftinije. Nitko od nas nije vlasnik. Tako da ako netko ima ambiciju biti vlasnik, gazda ili baja, onda mu je malo teže. Ali ako nema, ovo je pragmatično i puno isplativije.

Često se zaključuje da je hrvatska tranzicija specifična hrvatska priča. To je samo način da se problemi u ovih nekoliko stotina hektara izoliraju kao nešto što ne postoji nigdje drugdje. Kapitalizam radi isto i u Grčkoj i Španjolskoj, to nije stvar za koju možemo reći: 'J*** ga, Grci su si sami to napravili, Irci su si sami krivi.'
Kako dijelite lovu?
Ne prema vlasničkim udjelima budući da njih nema, nego prema uloženom radu. Postoje članski ulozi i oni ovise o tome koliko koji član investira u zadrugu, a postoji i rad koji on daje zadruzi i on se akumulira na njegov članski ulog. Ti ulozi se onda mogu isplatiti. No, to nisu ni dionice koje član može prodavati, preprodavati ili špekulirati njima, niti on utječe na težinu glasa na skupštini. To što netko ima deset kuna, a netko drugi tisuću kuna je potpuno isto, utjecaj u zadruzi je isti.

Zašto se, po Vašem mišljenju, taj model nije bolje primio u Hrvatskoj?
Pa ima dosta zadruga u Hrvatskoj – i ribarskih, i poljoprivrednih, i obrtničkih. Zbog subvencija je otvoreno dosta braniteljskih zadruga. Ne znam koliko ih točno ima, ali ima ih sigurno oko dvjesto. Čak su i Ujedinjeni narodi ovu godinu proglasili godinom zadruga, pa ima i aktivnosti na međunarodnom planu po tom pitanju. Moje iskustvo govori da se zadruge najčešće povezuju s onim što su zadruge predstavljale u Jugoslaviji. To je dosta čudno jer je to samo faza zadrugarstva.

Manipulira se terminima, Jugoslavija se demonizira


Ono je postojalo davno prije Jugoslavije i socijalizma, pa i prije kapitalizma. To je institucija koja ima razvoj od feudalnog sustava do danas, ona se mijenja. Ali tako je i s ostalim terminima. Radnici 3. maja su naprimjer zahtijevali veći utjecaj u upravi brodogradilišta, pa ih je Vlada optužila da traže samoupravljanje, kao da je to nešto, ne znam, loše. Manipulira se terminima i tendenciozno se povezuje sa socijalističkom Jugoslavijom, a to je opet sistem koji se naglašeno demonizira. Liberalnim političarima koristi da se obrušavaju na svaki pokušaj iskoraka u socijalnom smjeru kao na nekakvu jugonostalgiju. No, nakon 20 godina mislim da se i to nadilazi. Makar mi se tako čini kroz intervjue koje smo radili. Devedesetih bi se netko i uplašio kad bi ga nazvali komunjarom ili jugofilom, ali sada to više nimalo ne pali. Dovoljno je vremena prošlo da se više nitko ni ne osvrće.

Kruna Vašeg zadrugarskog rada sigurno je odlazak Prakse na Venecijanski bijenale.
Pa jest. Osim angažmana i nivoa izložbe i produkcije s kakvima dosad nismo imali iskustva, bilo nam je to jako zanimljivo jer je to bio prvi posao koji je mogao angažirati baš sve članove zadruge. Toliko je dugo trajao, imao je tako veliku količinu posla da su se angažirali i novinari, i fotografi, i arhitekti. Pred sam kraj smo zaključili da smo Bijenale iskoristili kao startnu točku za budući rad, za daljnje povezivanje sa svim inicijativama koje su sastavni dio ove priče. Drago mi je ako smo uspjeli "kidnapirati" reflektore Bijenala za teme koje nam se čine bitnim i mogu samo najaviti da ćemo nastaviti s radom.

Građevina očigledno propada jer ako je IGH u problemima, lako je zamisliti kako je tek manjim tvrtkama. Ondje je puno Vaših kolega, mladih ljudi poput Vas, rođenih početkom 80-ih, koji su masovno zadnjih godina završavali arhitekturu, a to se perspektivno zanimanje pretvorilo u užas. Koliko ste u drugačijoj situaciji i što predlažete kolegama, kako da se izvuku?
Možda je zanimljivo to što smo mi, zapravo, oduvijek u ovakvoj situaciji. Još kao studenti smo se politički opredijelili i onda su nam glavešine dale na znanje da takvim ponašanjem nećemo vidjeti nikakav posao.

Pulska grupa na konferenciji za novinare na temu "Sveta Katarina je kulturno dobro!" Foto: PIXSELL


Ozbiljno? Na fakultetu?
Pa da, još 2007. godine. Mi smo toga bili svjesni još u doba prosperiteta, pogotovo u Puli i Istri. Bilo nam je jasno koliko je politička podobnost bitna, u najmanju ruku koliko je važno da se ne talasa i koliko je apolitičnost nužna za ovaj posao. To smo ignorirali i, zapravo, posla nikad nismo ni imali. Sad je razlika u tome što je situacija eskalirala, pa su naši kolege koji su pristali na apolitičnost i šutnju u istoj situaciji kao i mi. Jedinu poruku koju bih, zapravo, mogao izvući iz toga jest da se šutnja nije isplatila. Ako netko ima kredite, savjetovao bih da se pobuni zajedno s ostalima koji imaju kredite, neovisno o struci.

Dakle, samo solidarnost može napraviti razliku.
Da.

Ana Benačić
23.08.2012.
  • još vijesti
  • 'Ne možemo reći: J*** ga, Grci i Irci su si sami krivi'

web preporuke