Završilo ljeto, dolazi jesen, a s njom i početak školske godine. A to znači da nas, kao i svake godine u mjesecu rujnu, očekuje tema vjeronauka u školama. Za koji tjedan tako možemo očekivati mise i blagoslove u samim školama da se naši đaci s pomoću božjom upute u nove edukativne izazove. Pa će se mnogi ireligiozni roditelj, koji je odlučio da mu dijete ne ide na vjeronauk, i ove godine zgražati nad svim tim, mediji će prenositi njihove izjave i zgražati se zajedno s njima, mi kolumnisti ćemo pisati komentare u kojima ćemo se osamsto pedeset i šesti put zapitati je li ovo sekularna država ili katolička džamahirija, a popovi i ravnatelji škola će staviti prst u uho i naći neku zgodnu i produhovljenu frazu u koju će upakirati poruku: "Ko vas jebe, nas ima više!"
U cijeloj ovoj priči, u većini tih tekstova koji se ovim povodom objave, redovito se bavimo ireligioznim roditeljima i njihovom djecom. Oni su ti koji imaju problem, njihova djeca bi se mogla osjetiti izoliranom od većine, zujati bez nadzora oko škole dok su ostali na vjeronauku, mogli bi biti žrtve vršnjaka jer "nisu kao ostali", dolaziti kući s milijun pitanja i tako dalje i tome slično. Međutim, kad čuješ drugu stranu, dakle religiozne roditelje i njihovu djecu, skužiš da, kako to obično s klincima biva, stvar podsjeća na Southpark i da s vjeronaukom u školama i oni imaju problem.
Kakav problem vjernici mogu imati s vjeronaukom u školama, pitate se. Prilično očit. Dakle, imamo dvije skupine djece – većinu koja sjedi u učionici s časnom sestrom ili vjeroučiteljem, biva ispitivana, ocjenjivana, ukratko – biva na nastavi, te manjinu od njih dvoje-troje, koja za to vrijeme zuji oko škole, igra se mobitelima ili, u najgorem slučaju, u knjižnici škole lista slikovnice ili se zabavlja nekakvim didaktičkim igračkama. Iz čisto dječje perspektive – kome je gore?
Tako dolazimo do junaka ovog teksta – religioznog roditelja kojem je mališa prije koji dan ušetao u dnevni boravak i ispalio da on ne bi više na vjeronauk. Jer da mu je prva pričest bila na proljeće i sad više nema razloga ići, nego se može oko škole igrati s ovima koji ne idu.
Mali ne bi na vjeronauk
"I? Šta si mu odgovorio?"
"Da će dobit dvi za uši, eto šta! Čuj, on ne bi na vjeronauk."
"A šta on?"
"Ništa, iša pilat ženu, onda mu ona išla crtat da se neće moć krizmat ako ne ide vjeronauk. Onda je ispalija kad je skonta da je to tek u srednjoj školi. Da zašto on mora bit na vjeronauku, a ima ih šta ne moraju. On u razredu, a oni se igraju oko škole."
"Pa ispiši ga, šta tlačiš jadno dite?"
"Je, oš mi ga onda ti krizmat?"
Tu je naš religiozni roditelj otpio gutljaj piva, a onda ga je oprala jugonostalgija.
"Sićaš se ti našega vjeronauka?"
"Sićan se, kako se ne bi sića."
U naše vrijeme, vjeronauk se održavao subotom u crkvi, a svaki odlazak na vjeronauk bio je za nas klince prava avantura. Crkva je, kao i sve u Dalmaciji, bila izvan mjesta, pa smo pola sata hodali cestom kroz šumu da dođemo do nje. A tamo nas je čekao dobri stari don Jozo, koji nam je, barem mi se tada činilo tako, pričao priče. Čovjek je imao talent pisca sapunica, pa nam je biblijsku priču o Josipu i njegovoj braći znao pričati tjednima, te je svaki put prekinuti u najnapetijem trenutku, tako da smo jedva čekali sljedeću subotu da čujemo što se dalje događalo s Josipom, a onih par školskih kolega čiji su roditelji bili u Partiji i koji nisu išli na vjeronauk, gledali su nas sa zavišću.
Tekica
"Vidiš ti kako se to okrenilo", nastavlja naš religiozni roditelj, "mi smo s gušton išli na vjeronauk, a onih dvoje-troje šta nisu išli, ispaljivali bi šta ne mogu s nama. Em zujiš po šumi dok dođeš do crkve, em don Jozo prikine priču taman kad su ovoga braća bacila u bunar... Jedva si čeka opet doć. A vidi danas – ovi šta su na vjeronauku gledaju ove šta ne idu i ispaljuju. Sve su to krive tekice."
"Kakve tekice?"
"Pa kad su počeli vodit evidenciju. Don Jozo nikad nikoga nije zapisa, ni na misi ni na vjeronauku. Moga si i ne dolazit, opet bi te pričestija. Ali si svejedno iša jer si tija. Ako ništa, da čuješ kako će ovi izać iz bunara. A onda je doša novi pop, uveja tekicu, stavilo vjeronauk i u škole, dalo nam knjige, ocjene... Ka matematika je posta, normalno da je dici bezveze. I meni je bilo."
"Čekaj, čekaj malo. Je li ti to oćeš reć da je vjeronauk u Jugoslaviji bio bolji?"
"Vidi budale!"
