Papa Franjo pokušava legalizirati ateiste. "Ali Oče, ja ne vjerujem, ja sam ateist. Ako činiš dobro, susrest ćemo se u vječnosti", pročitao je papa tijekom jedne od svojih misa i tako napravio prvi korak prema mijenjanju dogme prema kojoj ateisti ne mogu doći do iskupljenja, odnosno raja.
Tu sam odmah uzeo telefon da nazovem frenda, kojem iz razumljivih razloga neću navoditi ni ime ni nadimak, i čestitam mu, ali sam odustao. Ovo ne rješava ni pola njegovog problema.
Svojedobno mi je prepričao anegdotu s nedjeljnog obiteljskog ručka koji se izrodio u pravu dramu kad je malom nećaku rekao da je ateist.
'Kako ćeš mi sad bit striko kad ćeš završiti u paklu?'
Kako čovjek živi u Zagrebu, a starci i brat nekoliko stotina kilometara dalje, svaki trenutak s njima koristi da se pokuša zbližiti s bratovim klincem. I dok su ostali nakon nedjeljnog ručka tematizirali politiku i turske sapunice, on je s malim ispred kuće igrao balun. A mali k'o mali, pun pitanja. Prvo – zašto jutros s ostalima striko nije išao na misu? Tu je striko rekao malom da je on ateist, pokušao mu objasniti što je to, ali bilo je kasno. Kad je mali čuo da ne vjeruje, šokirao se. Njega na vjeronauku i doma uče da oni koji ne vjeruju neće u raj. Uslijedio je plač i pitanje malog koje ga je zaboljelo kao šaka u glavu: "Kako ćeš mi sad bit striko kad ćeš završiti u paklu?" Mali je u plaču otrčao u kuću, a onda su iz nje izišli brat i stara, te sasuli paljbu po njemu. Brat ga je napao da ga jebo Bog luda, šta malom puni glavu pizdarijama, mater skoro u suzama – pa je li on to stvarno misli, i tako dalje i tome slično, te neka sad izvoli pričati s malim jer neće prestati plakati.
Uslijedio je razgovor strike i malog u kojem mu je pokušao crtati stvari, ali mali je i dalje plakao i ostajao pri onom što su ga učili na vjeronauku – ako ne vjeruješ, ideš u pakao. Kad mu je mali rekao da će on, kad završi u raju, svaki dan moliti Isusa i Gospu da i striku puste unutra, frend pukao. Onda napravio jedino što je mogao – zagrlio malog, rekao mu da se samo zezao, da je bio umoran i prespavao misu. Bio je to jedini način da mali prestane plakati nad sudbinom strike kojeg užasno voli.
'Vjerujem u Boga, samo ne ovog'
Bio je to trenutak u kojem je frend definitivno odlučio da neće izaći iz ormara i priznati svojima da je gej. "Nisam ateist, vjerujem u Boga, odgojen sam tako, samo ne u ovog o kojem popovi pričaju, ali htio sam vidjeti reakciju na ateizam, čisto da vidim što me čeka ako kažem da sam gej, i sad kad sam je vidio, nema šanse da im priznam. Nije me briga za brata i starce, ali ne mogu zbog malog, rasturilo bi ga to." Tako da ova hrvatska i katolička obitelj još uvijek živi u idiličnoj laži u kojoj striko živi i radi u Zagrebu samo se, eto, iz nekog razloga neće da ženi.
Tako to izgleda kad čovjeka pogodi nevjerojatna vjerojatnost. Ajmo malo računati. Prošle godine se na planetu, prema izračunima UN-a, rodilo oko 135,7 milijuna djece. U Hrvatskoj se rodilo oko 42,5 tisuća. Vjerojatnost da se čovjek rodi kao Hrvat iznosi, dakle, oko 0,0313 posto. Vjerojatnost da izraste u homoseksualca iznosi oko četiri posto. Kad to pomnožimo s ovim gore, dolazimo do sljedeće računice – vjerojatnost da se dogodi gej Hrvat iznosi oko 0,00125 posto. A kad čovjeka već pogodi tih 0,00125 posto, čeka ga sljedeća vesela brojka – ima oko 86 posto šanse da ga rodi katolkinja i da se nađe u situaciji u kojoj se našao moj frend.
Ljudi od krvi i mesa
Je li za tih 0,00125 posto vjerojatnosti kriva genetika, okruženje ili nešto treće, još uvijek nije sto posto utvrđeno, ali sto posto je utvrđeno da homoseksualci postoje, da su tu, među nama, da su to ljudi od krvi i mesa, nečiji sinovi, kćeri, braća, sestre, prijatelji.
Ajmo sada kad smo utvrdili da su tu, da postoje, vidjeti koje su im opcije u ovoj državi.
a) Mogu biti iskreni i prema sebi i prema okolini, te priznati vlastitu homoseksualnost nadajući se trenutku kad će s partnerom moći zasnovati zajednicu i jednog dana možda dobiti pravo da usvoje dijete. Dakle, nadati se obitelji koju čine dvoje ljudi koji se vole i eventualno djeca.
b) Mogu biti neiskreni i prema sebi i prema okolini, te nikad ne priznati da su homoseksualci. Stvoriti obitelj s osobom drugog spola kako bi uspješno igrali ulogu "normalne" osobe u Hrvata i tako, uz svoj, uništiti još nekoliko života. Recimo, život supruge i eventualno djece ako se uspiju prisiliti na seks sa suprugom. Obitelj je to u kojoj je tata cijelo vrijeme nervozan, frustriran, depresivan, a ponekad i agresivan.
c) Mogu priznati sebi, ali ne i ostalima, kao moj frend koji u strahu za malog nećaka odbija izići iz ormara i reći majci, ocu i bratu da je homoseksualac. Pa imamo izvana idiličnu katoličku obitelj koja je svake nedjelje na misi, a kad se s nje vrati, živi veliku laž kako mala žrtva vjeronauka (kojoj, naravno, ne treba nikakva edukacija o seksu) ne bi doživjela živčani slom.
Koju obitelj želite?
Gospodo iz udruge U ime obitelji, kad su vam već puna usta obitelji, odlučite se. Koju od ovih obitelji želite? Ako se tako snažno protivite prvoj varijanti, jesu li to varijante b) i c)? Jesu to obitelji kakve želite? Nisu, naravno. U obiteljima u koje se vi kunete homoseksualaca naprosto nema, ni u kojoj varijanti, tim obiteljima se ne smije dogoditi četiri posto vjerojatnosti. Ali nekad se dogode. I što onda?
Ajmo se sad prestat lagat – vi o homoseksualcima kao ljudskim bićima uopće ne razmišljate, u vašoj glavi su oni neka strana bića iz tuđih obitelji koja se "čudno jebu" i jednostavno želite da ih nema, da nestanu, da se odstrane iz društva, da ih linčuju ili liječe, samo to niti smijete niti imate muda tražiti. I sad stojite pred tih neumoljivih 0,0000125 posto vjerojatnosti da se dogodi gej Hrvat i pizdite u maniri razmaženog derišta kojem to nije po volji, svim se silama trudeći da tim ljudima, tim nečijim braćama i sestrama, sinovima i kćerima, možda i svojoj djeci, a da to ni ne znate, zagorčate život.
Kad se sljedeći put obratite Bogu u kojeg se toliko zaklinjete, pitajte ga što misli o tome.
