subota, 20.12.2014.

Kolumna Vladin uredKako nam je između četiri sise promaknuo smisao

Piše Vlado Bulić

Facebook

Dosta precizno je to detektirao naš Prvi, ali očekivati da on ili netko treći doskoči ovom problemu, malo je teže. Očekivati od društva da preko noći postane nešto drugo, isto je što i očekivati od narkomana da jednog jutra ustane i krene tražiti posao. To tako ne ide.

Dvije HDZ-ovke pokazale sise! U domoljubnom zanosu. Za Hrvatsku! Pa je krenulo generalno uzjebavanje i postavilo se pitanje treba li ih šupirati s poslova u Ministarstvu kulture i Carini jer su pokazivanjem sisa za Hrvatsku osramotili istu. Jedni se pozivaju na ćudoredne kodekse prema kojima bi trebale snositi sankcije, a drugi tvrde da su prvi licemjeri i da je sve skupa najobičnija pizdarija.

U cijelom ovom cirkusu oko te četiri sise, jedan detaljčić nitko ne problematizira – podrazumijeva se, naime, da članice Mladeži HDZ-a rade u državnim institucijama. To se uzima zdravo za gotovo.

Pa se ti, druže, snađi


Upravo taj detaljčić najbolje govori o shizofrenoj atmosferi u kojoj se ovo društvo trenutno nalazi – istovremeno se podrazumijeva da HDZ-ovke rade u državnim institucijama i da Mirela Holy daje ostavku jer je poslala mail u kojem traži da se u HŽ-u zaštiti supruga člana SDP-a. Na snazi su istovremeno HDZ-ovi kadrovi i navike stvarane godinama, te hiperosjetljivost na korupciju. Pa se ti, druže, u tom snađi i to nekako uskladi.

Društvo u kojem se već dvadeset godina ni mjesto u vrtiću ne može dobiti bez dobre veze, odjednom se našlo u atmosferi u kojoj se zbog benignog maila daje ostavka, u kojem svaka, pa i najmanja koruptivna pizdarija može poslužiti kao oružje u rukama političkog protivnika kojim će te sasjeći kao što su sasjekli Mirelu Holy. Posljedica toga je ona rečenica koju čujete u svakoj drugoj kuknjavi na pivu: "Ništa se ne dešava. Sve stoji." Ili ona iz dnevnika naših televizija: "Gospodarska aktivnost je u padu."

"Više ne čujem niti jedan ton"


U onom što se naziva gospodarska aktivnost, jednu od ključnih uloga igra varijabla koju još nitko nije uspio izmjeriti, a naziva se atmosfera. Kako je, naime, došlo do kraha Njujorške burze 2008. godine? Prva je kleknula investicijska banka Bear Sterns, uslijedila je panika na burzama, pa ju je američka država odlučila spasiti. Tu su se burze malo primirile i nastavile s trgovanjem, a onda je kleknuo Lehman Brothers. Njega pak država nije odlučila spasiti, pa se burza sledila. Nakon što je izgubila povjerenje u bankarske institucije, burza je zbog ovog njenog nekonzistentnog ponašanja izgubila i povjerenje u državu i "sve je stalo". Ima genijalna scena u filmu Margin Call u kojem Jeremy Irons igra šefa investicijske kuće, pa gledajući Wall Street kroz prozor svog ureda objašnjava podređenima: "Moj posao je bio osluškivati muziku ove ulice. Više ne čujem niti jedan ton."

Ta atmosfera, ta muzika o kojoj ovaj lik priča, u Hrvatskoj je zadnjih dvadesetak godina bila korupcija. Najveći dio te naše čuvene gospodarske aktivnosti odigravao se zahvaljujući telefonskim pozivima u kojima bi Mate nazvao Jozu iz državne institucije da mu "nešto sredi", prenamjenu, dozvolu ili posao za nećaka... Pri čemu su jedan u drugog imali povjerenje da neće drukati.

'Bolje ne radit ništa nego nešto zajebat'


To povjerenje je sada nestalo. Ovom ostavkom Mirele Holy ugasio se i zadnji ton. I dobro da je tako, ali neka nova muzika ne čuje se niti u daljini, novih navika i uzusa ponašanja nema na vidiku, treba ih tek stvoriti. Ne možeš ljude navikle na korupciju preodgojiti preko noći, pa su se oni na nižim razinama zaledili kao Njujorška burza i rezoniraju na način: "Bolje ne radit ništa nego nešto zajebat."

Što imamo za posljedicu? Recimo situaciju iz na trenutke genijalnog bloga Informatičar starog kova, u kojem čovjek iz informatičke firme piše o svojim doživljajima s državnim institucijama. Ide citat: "Čekajte, gospođo, nisam siguran jesan li vas dobro razumija... Znači, vi sada skupljate tri ponude za dijagnostiku kvara računala. Nakon toga će vaš šef odabrati najpovoljniju ponudu i ta firma će doći i obaviti dijagnostiku. Nakon šta serviser obavi dijagnostiku i kaže koje su ga tegobe napale, vaš šef će ponovo tražiti tri ponude za servisiranje tog računala." "Točno tako gospodine." (...) Ali kako da informatičar-serviser-hardveraš napravi kvalitetnu dijagnostiku kvara, a da prije toga ne popravi kompjutor? Pojasnimo ovaj prethodni izrijek, zbog kojeg su naivni ekonomisti pomislili da informatičari putuju kroz vrijeme. Dakle, dođeš kod korisnika, PC mrtav. Pritisneš botun POWER, ni kurca. Pogledaš iza, utakan u struju. Eto, pogleda si, aj sad reci šta mu je..."

To tako ne ide


Ili, kako bi to sročio prvi potpredsjednik Vlade Čačić: "Ukupna atmosfera u društvu je takva. (...) Sve vrlo često završava na način da to ide do najvišeg vrha, do ministara, potpredsjednika Vlade, pa čak i predsjednika Vlade, koji onda moraju donijeti neke odluke jer niže razine na to jednostavno nisu spremne. A iskustva zadnjih godina su takva da se vjerojatno boje donošenja odluka."

Dosta precizno je to detektirao naš Prvi, ali očekivati da on ili netko treći doskoči ovom problemu, malo je teže. Očekivati od društva koje se dvadeset godina intenzivno bavi korupcijom na svim razinama, da preko noći postane nešto drugo, isto je što i očekivati od narkomana da jednog jutra ustane i krene tražiti posao. To tako ne ide. Treba najprije proći fizička kriza, tjedan dana paklenih bolova, a onda nekoliko godina psihičke krize da bi, eventualno, uz mnogo truda i malo sreće, kroz dvije godine mogao reći da se sredio. A ni onda to nije sigurno.

Vlado Bulić
14.06.2012.
  • još vijesti
  • Kako nam je između četiri sise promaknuo smisao

web preporuke