petak, 18.04.2014.

Kolumna Nisan te tilaTisuće ljudi na Rivi protiv nasilja nad gej ekipom

Piše Boba Đuderija

AFP

Pomisao da se negdje na svijetu okupilo na tisuće, pazi, na tisuće ljudi da bi spriječili paradiranje zla, najljepša je moguća vijest koju sam pročitala u zadnjih godinu dana. Pogotovo kad se na to gleda iz perspektive splitske Rive.

Mama me je zvala Mimoza. To zato što sam imala čudan običaj rasplakati se na svaku, kako je ona to znala reći, "glupost". E sad, ne znam mogu li se ulične demonstracije i prosvjedi također nazvati glupošću, ali je činjenica da sam se neki dan nenadano (opet) razmimozila pročitavši na jednom portalu članak s podnaslovom: "Tisuće antifašista u njemačkom gradu Hamburgu okupilo se na demonstracijama protiv neonacističkog marša kako bi im blokirali prolaz i spriječili njihovu paradu na ulicama grada."

I mada je članak bio opremljen fotografijama sukoba, vatre, dima, tučnjave s policijom, dakle nasilja, a ne fotografijama cvijeća, proljeća, ljubavnih zagrljaja i filmskih rastanaka, ovo moje mimozasto srce je zatreperilo i dok si rek'o Hamburg, ja sam već šmrcala i brisala suze. Naime, pomisao da se negdje na svijetu okupilo na tisuće, pazi, na tisuće ljudi da bi spriječili paradiranje zla, najljepša je moguća vijest koju sam pročitala u zadnjih godinu dana. Pogotovo kad se na ulice Hamburga gleda iz perspektive splitske Rive.

Nije Split Hamburg


Kad bi Split bio Hamburg, ja bih vjerojatno uskoro imala priliku potvrditi svoj status cmoljećeg cvjetića, pa bi me na nekom od portala rasplakao naslov tipa "Na tisuće ljudi okupilo se danas na splitskoj Rivi da bi spriječilo nasilje nad gej paradom." Ali ne, Split nije Hamburg.

No, dobro, ne želim pričati o splitskoj gej paradi. Ljudima je dosta već, predozirani su. Sve što se imalo o tome reći, reklo se. I oni koji su "za" i oni koji su "protiv". Ono o čemu želim pričati, to je ono malo dobrote.

Više i ne znam koliko sam puta u životu čula ono: "Lako ti je čovjeka rasplakati, ali puno ga je teže nasmijati." Proširila bih ovu tvrdnju i rekla: "Lako ti je čovjeka rasplakati zlom, ali neprocjenjivo je rasplakati ga dobrim." Plakanje na scene užasa, rata, nasilja, prirodnih katastrofa, siromašnih i gladnih, normalna je ljudska reakcija, prirodni impuls. Uglavnom.

Srce nenaviklo na dobrotu


Međutim, plakanje pred prizorima dobrote ima jednu sasvim drugu dimenziju. Ono u sebi sadrži dozu iznenađenja koje intenzivira ionako snažnu emociju. Čovjek ima osjećaj da mu se srce rasprskava, nenaviknuto na dobro, na ljudsko, na Božje. Plakanje zbog dobra ravno je maloj smrti na koju smo još manje spremni od one prave, biološke smrti. I ne samo to, nego kad se rasplačemo zbog dobrote, još se i sramimo. Kao da je reagiranje na dobrotu ilegalno. Kao da je manje društveno prihvatljivo od plakanja na zlo. Bojimo se podsmijeha, strepimo da ćemo biti proglašeni mimozama, a dobro koje nas je rasplakalo, bit će, naravno, proglašeno patetikom.

Postoji i još jedna vrsta srama pred dobrim. To je ono kad ti nečija dobrota ukaže na činjenicu da ti, koji sebe smatraš oličenjem tolerancije, otvorenosti uma i plemenitosti, u stvari patiš od predrasuda i da si, u određenim situacijama, manji i ništavniji od onoga koga si osuđivao. Nikad neću zaboraviti dan kad je meni netko pokazao kako sam ustvari mala.

Poštivati drugačijeg


Moj muž je bio vjernik, ja ateist, muž je htio krstiti našeg sina, koji je tada imao pet godina, a meni je taj čin bio toliko nevažan da sam bez problema pristala. Otišla sam kod lokalnog svećenika, koji me je doslovno ucijenio: "Krštenje? Može, ali pod uvjetom da dijete, kad krene u školu, pohađa satove vjeronauka." Podivljala sam, a sve moje predrasude o svećenicima i crkvi su samozadovoljno skandirale: "Eto, eto, pa što se drugo od jednog svećenika i moglo očekivati!"

Ima i dobrih svećenika


Muž, obiteljski i tradicionalno povezan s crkvom, ne budi lud, otišao kod drugog svećenika, u drugu župu, a ovaj rekao: "Nema problema, krstit ćemo dijete." Nije postavljao nikakve uvjete. Ajd', ima i među njima normalnih, razveselih se. To je najviše i najpozitivnije što sam ja mogla uopće misliti o nekom svećeniku. Da je normalan. Osvanuo je i taj dan, ja nekako izdržala obred, eto, zbog muža, jer sam jako tolerantna i općenito govoreći osoba bez predrasuda, jel'te. Čim je sve to završilo, iz crkve sam izletjela k'o odapeta strijela. Međutim, svećenik je krenuo za mnom i zadržao me.

"Oprostite, gospođo. Samo trenutak."

Pomislila sam, s dosadom: "O, bože, sad će me krenuti daviti kako moram dijete odgajati u katoličkom duhu i bla, bla, bla... Što mi je ovo trebalo?"

"Ovako... Ja znam da vi niste vjernica. Ali to nije važno. Ne morate vi razumjeti mene i moju vjeru, niti ja moram razumjeti vas i vaše nevjerovanje. Htio sam vam reći, ako vam ikad bude jako teško u životu, vrata moje crkve su vam otvorena. Nekad čovjek ne može sam, znate. Bio on vjernik ili ne. Pa, eto."

Pa, eto. Okrenuo se i otišao, a ja sam ostala posramljena. Suze su krenule onako kako krenu kad nas zaskoči nečija dobrota. Iskreno, naglo, kao plimni val. Plakala sam tako stojeći pred crkvom i skoro mrzila čovjeka koji me je podsjetio kako možemo podcijeniti ljude koje ne razumijemo. Kako možemo biti mali kad mislimo da smo najveći, plemeniti, pravedni.

Daleko je Hamburg


Što se tiče Splita, mogu biti mirna. Nije to Hamburg. Vjerojatno nikakvih iznenađenja neće biti. Nitko me neće rasplakati dobrotom i neće biti opasnosti da još jednom utvrdim svoj status "mimoze". I neće se okupiti na tisuće građana da brane nečije ustavno pravo na mirno okupljanje, šetnju, prosvjed.

Na jednoj strani će biti kolona onih drugačijih, nama "normalnima" nerazumljivih. Na drugoj strani će biti oni plemeniti, oni pravedni. Kamenja kojima će gađati kolonu bit će projektili njihove dobrote, njihove vjere, njihove časti. Tako bar oni misle. Da sam vjernica, rekla bih im da je svaki taj kamen koji bace ustvari bumerang. Možda bi stvari bile drugačije kad bi bacači kamenja prošli kroz vrata one crkve koja će za mene uvijek biti otvorena. Tu bi na sva svoja pitanja, sumnje i bijes od jednog malog, a velikog čovjeka, dobili sasvim jednostavan odgovor:

"Nekad čovjek ne može sam, znate. Bio on gej ili ne."

Boba Đuderija
04.06.2012.
  • još vijesti
  • Tisuće ljudi na Rivi protiv nasilja nad gej ekipom

web preporuke