ponedjeljak, 20.05.2013.

Kolumna Nisan te tilaTežina raspršenog ispljuvka na vjetru

Piše Boba Đuderija

Thinkstock

Oni koji su zadnjih godina ovu zemlju najviše i najbezočnije lagali, nastavljaju u istom stilu, i još žešćem ritmu, to raditi i ovih dana. Oni se hvale opranim zubima čak i kada najobičniji, najpovršniji pogled na njihova usta otkriva da u njima nema više niti jednog jedinog zuba.

Smiješno je baviti se riječima u čudnom dobu poput ovog. Koristimo ih olako, ubijamo njima, jer ne ubijaju samo teške riječi, naime. One prelake, lagane, lagušne, što mirišu poput cvjetnih parfema, ubijaju još i jače. One riječi kojima stvaramo očekivanja u lakovjernih stvorenja. "Doći ću", "Vidimo se tad i tad", "Napravit ću to i to", a najbrzopletije se koristimo riječima kojima izražavamo ljubav.

'PUM' baš ne zvuči šmensi


"Volim te", prazno kao fejsbukovsko "lavju" ili kao predizborno "Čuvajmo Hrvatsku", ili još groznija od svih groznih riječi, skraćenica – "RIP". Umre netko i oni kažu "RIP". A mrtvac, za početak, čak i nije Englez, recimo. Naš čovjek, naš po cijelom svom mrtvom tijelu, a oni njemu tresnu jedno lepršavo "RIP" u prolazu. Dođe čovjeku da se onako mrtav uspravi i lepršajućem užurbanom stvoru bijesno uzvrati: "I ja tebi!"

Uostalom, zar se ne kaže "Počivao u miru"? Jest, ali onda bi skraćenica bila "PUM", a to ne zvuči šmensi. Nažalost, za napisati cijelu frazu "Počivao u miru" nemamo vremena. Sućuti moraju biti praktične i brze poput električnih kuhinjskih aparata.

Ja ću, osjećam, još nekako i podnijeti kad se sa mnom mrtvom na Fejsu budu pozdravljali s "RIP", ali ono što još za života nikako ne podnosim, to je kad mi napišu "pozz". Ona dva "z" na kraju te riječi sasijeku me k'o motorna pila. Kakav crni "pozz"? Zar ne zavrjeđujem cijeli, pošteni, punokrvni pozdrav? I što uopće znači to "pozz"? Riječi nam postaju sve kraće, sve besmislenije i sve manje bitne. Nebitne u smislu da smo nekako ravnodušni na njihovo djelovanje. Tresneš nekome "pozz" ili "RIP" i odjuriš dalje. "RIP" i "pozz" kao izraz nesvjesnog nepoštovanja prema onome kome su upućeni.

Mučnina od riječi


Eto, zato me najviše fasciniraju ljudi čija riječ ima težinu. Ti neki ljudi govore malo, a kad govore, rijetko se služe "velikim" riječima. Njihove su riječi male i obične i sramežljive. Njihov odnos prema životu izražen riječima može se činiti tako čudesno nehajan. Međutim, ako nešto obećaju, dogovore, samo ih viša sila može spriječiti u izvršavanju istog.

Hvala plemenitom Stvoritelju svega, koji u početku stvori riječ, da takvih ljudi još ima. Doduše, malo ih je, ali postoje. Ima neka čudna obrnuta proporcionalnost u tome svemu: što je čovjek škrtiji u verbalnom nastupu, to je ozbiljniji u pretakanju riječi u djela. I obratno. Većina onih koji riječima stvaraju veličanstvene predstave u kojima oni sami najviše uživaju, ne znaju što znači "stati iza svojih riječi". A kako bi i stali kad ih izgovaraju toliko, i tako često, i tako brzo da jednostavno iza njih ne stignu stati.

Ovih dana mi je muka od riječi. Predizborni skupovi su pravo verbalno orgijanje s tendencijom prelaska u teže oblike perverzije. I kao da nam je svima to već postalo normalno. Podrazumijeva se da ovi nešto kao obećavaju, kao što se podrazumijeva da i oni i mi znamo da njihove riječi imaju težinu raspršenog ispljuvka na vjetru. Kad si mali, redovito dobivaš po ušima ako se usudiš slagati.

- Zlato, jesi li oprao zube prije spavanja?
- Jesam, mama – odgovara mudri malac, a zadah iz njegovih ustašca otkriva nemuštu laž. I suha četkica za zube, također.
- Fljas!

I sad se ti tu snađi


Šamarčić ili samo verbalno upozorenje, skretanje pažnje na to da se lagati ne-smi-je. Pa odrastemo u uvjerenju da nitko na svijetu nikada ne laže ako nama cijelo djetinjstvo trube i ponavljaju da se lagati ne-smi-je. Odrasli sve češće dolazimo kući traumatizirani. Jer nas je netko iznevjerio, slagao, izvozao k'o onog jednog naivčinu iz Siska. E, tad opet slušamo prijekore:

- Ne smiješ svakome vjerovati! Ljudima se ne-mo-že vjerovati, shvati to više!

I sad se ti tu snađi. Pa slušamo govore na predizbornim skupovima, svađamo se s televizijom (vrhunac naše građanske aktivnosti) i vičemo: "Kako samo lažu!" Kraj tebe sjedi tvoj sedmogodišnji malac, onaj isti što je maloprije zaradio odgojni šamarčić zbog laži o opranim zubićima, i pita te, onako dječje znatiželjan:

- Tko laže, tata?
- Ma ovaj barba, zlato.
- A tko je on?
- Ma predsjednik jedne stranke. Mali si ti još za to razumjeti, hajde operi zube i u krevet.

Kad narastem bit ću predsjednik stranke


Malac se u kupaonici glupira ispred ogledala i mozga. "OK, sad sam shvatio. Djeca ne smiju lagati. Ali predsjednici tih nekih... kako je ono tata rekao... aha, stranaka, oni smiju. Kad narastem, bit ću predsjednik stranke!"

Oni koji su zadnjih godina ovu zemlju najviše i najbezočnije lagali, nastavljaju u istom stilu, i još žešćem ritmu, to raditi i ovih dana. Oni se hvale opranim zubima čak i kada najobičniji, najpovršniji pogled na njihova usta otkriva da u njima nema više niti jednog jedinog zuba. Čak i sada kada je svima nama jasno da tu više nema ništa za oprati. Jedino možda za pokopati.

U tom smislu, red bi bio da im uputimo jedno pravo, hrvatsko, iskreno PUM. Ono RIP, naime, oni na koje se najviše odnosi, zbog manjih poteškoća s engleskim, ionako ne bi razumjeli.

Slobodanka Boba Đuderija, kolumnistica net.hr-a
29.11.2011.
  • još vijesti
  • Težina raspršenog ispljuvka na vjetru

web preporuke