subota, 26.07.2014.

Kolumna Nisan te tilaNismo dovoljno dobri da bismo imali posao

Piše Boba Đuderija

Thinkstock

Ako ga i imamo, to ne znači da zaslužujemo da budemo dovoljno i plaćeni. Ako nekim čudom i radimo i primamo plaću, to ne znači da možemo očekivati da se poštuju i naša radnička prava. Zar nam nije dovoljno što nas država voli i štiti?

Stručnjaci kažu da zlostavljači imaju vrlo perfidne načine pripremanja svojih žrtava na prihvaćanje zlostavljanja. Ono nikada ne počinje direktno, nego ima svoj razvojni put, tijekom kojeg zlostavljač suptilno podiže ljestvicu svojih zahtjeva, centimetar po centimetar. U početku žrtva uspijeva dosegnuti i preskočiti ljestvicu i time udobrovoljiti onoga koji ljestvicu postavlja. Međutim, s vremenom, taj zadatak biva sve teži, visine sve veće, a kazne zbog nedosegnute ljestvice, neizvršenog zadatka, sve oštrije.

Kada je riječ o obiteljskom zlostavljanju, neupućeni se često pitaju zašto je naprimjer zlostavljana žena toliko dugo čekala, tako dugo trpjela, prihvaćala, patila? Uz to pitanje, klasika je i čuđenje tipa: "Ona je tako inteligentna i sposobna žena, kako joj se to moglo dogoditi?" E pa, vrlo jednostavno. Zlostavljač, naime, u početku radi sve, ali sve, kako bi "navukao" svoju buduću žrtvu. On, kao hijena koja precizno nanjuši krv ranjene životinje, savršeno zna što treba ponuditi, koje rane povijati, koja mjesta na duši tretirati s posebnom pažnjom. On prvo daje sve, da bi kasnije, malo pomalo, uzeo sve i više od toga "sve". On žrtvi nudi zaštitu od "zločestog" vanjskog svijeta, uvjeri je da je nitko ne može tako voljeti kao on. U zamjenu za tu zaštitu i takvu "bezuvjetnu" ljubav, žrtva potpisuje ugovor s vragom.

Plodno tlo


Žena koja se zatekne u takvom odnosu, često potječe iz disfunkcionalne obitelji, gladna ljubavi i slabog ili nikakvog samopoštovanja, dakle plodno tlo za manipulaciju. U početku ima osjećaj da je najvoljenija i najsretnija osoba na svijetu. Kada krenu prvi udarci, a pritom se "udarci" odnose i na dušu i na tijelo, ona je prvo u nevjerici. Osim toga, nakon situacija u kojima zlostavljač pokaže svoje pravo lice, slijede određeni periodi blaženstva, tijekom kojih zlostavljač pod geslom mea culpa žrtvu uspije uvjeriti da je nemili događaj bio samo slučajni incident koji se "više nikada neće ponoviti".

Potom "slučajni incidenti" postaju sve češći, a periodi "blaženstva" sve rjeđi, dok na kraju krug zlostavljanja ne bude potpuno zatvoren, a žrtva nesposobna da se iz njega iščupa. Nesposobna, jer je tijekom stvaranja tog kruga njeno samopouzdanje potpuno uništeno, a ona svedena na biće koje otada sretnim danom smatra onaj dan u kojem nije primila previše udaraca. Ukratko, dovedena je do toga da udarce smatra normalnima, pa i zasluženima. Kad i ako shvati da je postala žrtva, a njen zaštitnik u stvari zlostavljač, najčešće slijedi duži period negiranja situacije i činjenica.

Omamljeni obećanjima


U takvom stanju dužeg negiranja se nalazi ovaj narod. Prvo smo se našli u situaciji disfunkcionalne obitelji i narušenih odnosa s bivšom "braćom". Izranjavani i traumatizirani, ideju samostalne nam domovine smo prihvatili objeručke, omamljeni obećanjem zaštite od vanjskih i unutrašnjih neprijatelja, ponudom bezuvjetne ljubavi. Potom više nije bilo dovoljno priznati tu domovinu, morali smo svoju ljubav i lojalnost svakim danom sve ustrajnije dokazivati. Ljestvica se podizala, a mi se polako navikavali na to. Trebalo je udobrovoljiti državu. Koja nam je dala sve. A potom počela to sve, i više od toga sve, uzimati. Malo pomalo, suptilno, skoro pa neprimjetno, uvjerili su nas da nismo dovoljno dobri.

Kakva crna radnička prava?


Nismo dovoljno dobri da bismo imali svoja radna mjesta. A ako ih i imamo, to ne znači da zaslužujemo da na njima budemo dovoljno i na vrijeme plaćeni. Čak štoviše, tu je podizanje ljestvice dokazivanja lojalnosti doseglo svoje savršenstvo, pa smo spremni raditi čak i ako nas se za taj rad uopće i ne plati. Ako nekim čudom i radimo i primamo plaću, to ne znači da možemo na tim radnim mjestima očekivati da se još poštuju i naša radnička prava. Kakva crna radnička prava? Zar nam nije dovoljno što smo u okrilju države koja nas voli i štiti od vanjskih i unutrašnjih neprijatelja? Zar možda želimo povratak u onu disfunkcionalnu obitelj iz koje smo jedva izvukli živu glavu? I, kao i u slučaju one pametne i sposobne, a zlostavljane žene, dolazi do logičnog pitanja – kako to da narod, inače sposoban izboriti se za svoju državu, sposoban biti uzoran i vrijedan radnik u tuđim državama, dati tolike velike ljude na područjima kulture, sporta i znanosti, sposoban izgraditi i tvornice, i postrojenja, i ceste, i kuće sad najednom pristaje na kvalifikaciju nesposobnog i lijenog bića, koje je sretno ako ga nitko ne mlati i ako ponekad ima dovoljno sredstava za preživjeti dan?

I naš zlostavljač njuši krv


Uvjerili su nas i u to da na izborima nemamo pravo birati dobro, nego ono što je manje loše. Kao i kod one zlostavljane žene, udarci više nisu upitni, oni se podrazumijevaju, samo je pitanje njihove jačine i cilja u određenom momentu.

Uvjerili su nas da nemamo pravo na kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, na pošteno sudstvo niti na suvislo školstvo.

Naš zlostavljač, baš kao ona zvijer koja precizno njuši krv, zna koje rane treba povijati, koje strahove hraniti. Ako ne budemo dobri, moglo bi nam se dogoditi ono najstrašnije, ostat ćemo bez našeg zlostavljača. Malo pomalo, eto nas, postali smo masovni primjer jednog od najčudnijih psihičkih poremećaja na svijetu – štokholmskog sindroma. Netko je došao i oteo nas, kidnapirao od naše normalnosti. Netko je od nas napravio taoce koji su razvili simpatiju prema svom mučitelju. Pa ne samo da već nevjerojatno dugi niz godina ne poduzimamo ništa da spriječimo to mučenje, nego mučitelju i dalje ližemo pete.

Paralelno sa štokholmskim sindromom, razvili smo još jedan, ne manje osebujan, takozvani Diogenov sindrom, koji karakterizira odricanje od svega. Diogen, grčki filozof, živio je u bačvi i propovijedao život u odricanju od svjetovnih dobara. Ne znam gdje sad živi, ali znam da nam sasvim sigurno zavidi. Jer, kad je ovaj narod u pitanju, njegovom sindromu je dodana jedna sasvim nova dimenzija.

Mi smo se, naime, odrekli i bačve.

Boba Đuderija
14.03.2012.
  • još vijesti
  • Nismo dovoljno dobri da bismo imali posao

web preporuke