Uvijek kad se nađem pred nečim što ne razumijem, pred nečim što mi je nepojmljivo, sjetim se njega. Često se tada i zasramim jer postanem svjesna koliko puta u životu nisam bila ni blizu njegovoj ljudskoj veličini. Poštovanje koje sam osjećala prema tom čovjeku nije proizlazilo iz puke činjenice da je bio moj djed. Moje poštovanje zaslužio je svojim načinom života i, prije svega, svojim ozbiljnim, iskrenim uvažavanjem svega oko sebe.
A nije da nije imao dovoljno razloga da recimo postane mrzitelj kompletnog ljudskog roda – prošao je on kroz onaj tamo rat progone, zatvore, zimu, strah i glad. Pola familije mu je bilo poubijano kroz taj rat, izgubio je sve što se u ratu može izgubiti – kuću, najdraže ljude, zdravlje, mir i slobodu. I nakon svega toga, nakon svih muka, nakon svih izdaja, mučenja, trauma, boli, sve što je imao za reći bilo je – ne uvrijedi nikoga, ne ogovaraj, ne osuđuj i ne kuni.
Ne daj Bože nikome
Moja obitelj u Šibeniku nije bila vjernička, a ipak, meni će do kraja života zvoniti u glavi rečenica: ''Ne daj Bože nikome.'' Svaki put kad bi čuli za neku obiteljsku tragediju, za društvenu ili moralnu propast nekog čovjeka, moj djed i baka uozbiljili bi se i prošaputali: ''Ne daj Bože nikome.'' Pritom uopće nije bilo bitno koje vrste je ta propast bila. Nisu ih zanimali ni uzroci ni posljedice, stav je uvijek bio: ''Ne daj Bože nikome.''
U njihovim reakcijama na tuđu nesreću svaka osuda i moraliziranje bili su isključeni. Nisu oni meni nikad puno objašnjavali svoje stavove i uvjerenja. Oni, naime, nisu ni znali da se to zove ''stav'' ili ''uvjerenje''. Bili su jednostavni ljudi, težaci i život kojim su živjeli nije im ostavljao puno vremena za kontemplacije o smislu života ili o dobru i zlu. Oni, ukratko, o svojim životnim postavkama nisu pričali, oni su ih živjeli.
Čudna navada ljudskog roda
Moje odrastanje s njima na neki me način učinilo poprilično osjetljivom na tu čudnu navadu ljudskog roda da osuđuje sve što ne razumije, da pljune na sve što mu se učini manje vrijednim i manje moralnim. Ta nepodnošljiva lakoća pljuvanja svoj vrhunac doseže pojavom interneta i internetskih portala, te ponekad imam dojam da mi, nakon čitanja pojedinih komentara ispod internetskih članaka, ekranom računala klizi pljuvačka. Hajde, još nekako i mogu razumjeti kad netko zbija šale na račun nekakve trivijalne društvene, estradne pojave ili na račun korumpiranih političara.
Mogu shvatiti da se u ''malom'' čovjeku nakupilo podosta jada i bijesa, a internetska anonimnost pruža tu divnu, udobnu mogućnost izbacivanja frustracija bez izlaganja. Sve mi je to skoro pa jasno i mislila sam da sam se navikla. Međutim, ima stvari na koje se nikad neću naviknuti, a bilo bi strašno i bilo bi porazno znati da se itko na to navikao. Granice bi trebale postojati, ne zbog nekih opće prihvaćenih moralnih vrijednosti, nego zbog onoga kad čovjek sam sa sobom svodi račune.
Lako je ono ''što će reći drugi''. Ali što s onim kad se ugasi ekran računala, kad ostanemo sami sa sobom, sa svojim pravim imenom, prezimenom, identitetom. Sebi ne možemo lagati, valjda. Ali u krivu sam. Jer da bi se čovjek javno narugao nečijoj nesreći, tragediji, sposobnost laganja samoga sebe mora mu biti razvijenija od sposobnosti laganja svekolike internetske publike. O da, čovjek koji je sposoban rugati se i osuđivati drugog čovjeka koji se recimo u tom trenutku bori za život, mora imati zavidan kapacitet laganja samom sebi u lice. Mora sebe uvjeriti, prije svega, da je bogomdan, bezgrešan stvor.
Zatim, mora sebe uvjeriti da ona ''svemirska pravda'' koju zaziva ispod vijesti o nečijoj tragediji funkcionira samo u jednom pravcu, tj. da njega nikad neće dostići. Pretpostavljam da takav čovjek, ako kojim slučajem sebe smatra vjernikom, duboko vjeruje da će mu grijeh naslađivanja nad tuđom nesrećom biti opran i oprošten na nedjeljnoj ispovijedi.
Što im se dogodilo?
Pred takvim ljudima i njihovim komentarima, u prvom trenutku me uvijek uhvati nevjerica, pa bijes. Međutim, kad me bijes malo prođe, uhvati me tuga. Zapitam se, koliko nesretan i jadan mora biti čovjek da bi uživao u tuđoj boli? Što se njemu dogodilo?
Koliko moraš biti duhovno mali da bi sjeo ispred računala, uključio ga i pod krinkom nekakvog idiotskog internetskog nadimka nalupao gomilu malicioznih, prljavih, zlih slova ispod vijesti o stradanju nekoga tko ti u životu nije ništa ni uzeo ni dao? Ispod vijesti o tragediji nekoga koga ''niti hraniš, niti oblačiš''? Koliko sam moraš biti nesretan da bi pao u ekstazu nad viješću o tuđoj nesreći? Nesagledive su dubine tog duševnog ponora.
Pokušavam zamisliti što bi recimo moj djed rekao o takvim ljudima? Pretpostavljam, isto što je imao običaj reći pred pojavom svakog slučaja kad se život okrutno našali s nekim ljudskim bićem: ''Ne daj, ne daj Bože nikome.'' Možda bi još dodao: ''Nadam se da ona 'svemirska pravda', na koju se pljuvači pozivaju, ipak ne djeluje po ključu po kojem oni to zamišljaju.''
Za njihovo dobro.
