Plaže u rujnu čudno su prazne. Sunca još ima, kupača još ima, ali nešto nedostaje. Nema one dječje vriske i cike, one njihove zarazne radosti koja ljetu daje okus bezbrižnosti. Mali kupači, štrapači i vikači krenuli su u školu. Iz kupaćih gaćica uvalilo ih u pristojnu odjeću, na ramena im natovarilo torbe. Već se godinama priča o tome da su te torbe preteške, a ipak, bilo bi dobro da su torbe jedini teret koji im se svali na pleća krajem svakog ljeta.
Raduju se dok ne krenu
Netko je jednom rekao da se klinci raduju školi sve dok u nju ne krenu. Zvuči pomalo radikalno, ali je, nažalost, u većini slučajeva i istinito. Mjesecima prije prvog dana škole, budući prvašići uzbuđeni su i ponosni. U očima im sja radosno iščekivanje, hvale se na sve strane. Nisu sigurni što ih točno u toj školi čeka, ali je činjenica da se vesele.
A onda? Ne prođe ni mjesec, dva, krenu ocjene, krenu domaće zadaće, ispitivanja, kontrolni zadaci. Na prve loše ocjene, više ih nitko ne tapša dobrohotno po pametnim glavicama, najednom se svi nešto na njih ljute, zahtijevaju, kore ih i prijete. Roditelji, umorni od vlastitih životnih razočarenja i borbe za egzistenciju, poslušno slijede pravila i pritisak na klince raste.
Četvorke više nisu dobre
Razmišljaju: "Moje dijete neće ovako teško živjeti. Mora mu biti bolje nego meni. A to mu samo škola može omogućiti." Ima i roditelja koji žive relativno dobro, ali su jako ambiciozni. Školske uspjehe svog djeteta doživljavaju kao mjeru vlastitog uspjeha. I jednim i drugim roditeljima četvorke već odavno nisu dovoljno "vrlo dobre". Nisu oni krivi – živimo u svijetu u kojem je sve ispod "odličnog" ustvari – loše. Svi mi u glavi vrtimo onaj grozni scenarij o ocjenama koje neće biti dovoljno dobre da bi se naše dijete sutra upisalo u srednju školu iz koje će ga staza uspjeha dovesti ravno do vrata sanjanog fakulteta.
Prestravljeni smo životom, preživljavanjem, računima, ovrhama, propalim firmama, propalim snovima. Svoje strahove projiciramo na one male pametne glave koje u školu kreću pune povjerenja u sve ono u što sami odavno više ne vjerujemo. U vremenima kad i čistačice moraju govoriti bar dva strana jezika da bi dobile posao, utrkujemo se sami sa sobom. Panično i skoro psihotično upisujemo djecu na takozvane "slobodne aktivnosti". Aktivnosti možda i jesu, ali slobodne baš i ne.
Sedmogodišnjaci s podočnjacima
Dnevni rasporedi naše djece posramili bi i Legiju stranaca. Ustajanje, škola, ručak, trk na engleski, trk na balet, na plivanje, na dodatne satove iz matematike, hrvatskog, kineskog, kibernetike i metafizike. Povratak, užina, pisanje domaćih zadaća, malo televizije i u krevet. Sve je posloženo baš kako treba. U metežu svih tih slobodnih i manje slobodnih aktivnosti, kao da ne primjećujemo da ona mala sretna lišca s početka školske godine i s početka ove priče postaju sve bljeđa i bljeđa. Pa tako imamo cijelu jednu novu rasu – sedmogodišnjaci s podočnjacima. Desetogodišnjaci koji pate od nerazjašnjivih glavobolja i piju kafetine. Petnaestogodišnjaci koji pišu oproštajna pisma.
Učitelji, nemoćni i smrvljeni u istom žrvnju koji mrvi i roditelje, daju sve od sebe, ali ne stižu. Treba ispuniti programe. Treba izdržati pritisak onih ambicioznih roditelja. Ili ministarstva. Pomiriti se s malom plaćom. S poniženjem. Treba preživjeti agresiju one djece koja više nisu djeca nego logičan proizvod histeričnog i ambicioznog vremena u kojem živimo. Treba... Treba toliko toga.
Za jedan običan znak života
Jučer sam na plaži vidjela jednog sedmogodišnjaka koji nije krenuo u školu ove godine, a neće krenuti u školu ni dogodine, niti bilo koje godine. Roditelji su ga na rukama unijeli u more. Privuklo mi je pažnju čudno djetetovo držanje. Glava mu je padala na jednu stranu kao umornom lutku. Roditelji su ga nosili, dodirivali i promatrali s tolikom nježnošću da sam se naježila. U jednom trenutku otac je počeo dijete uranjati u more do pasa i dizati ga u zrak jednom, dva, tri, deset puta. Bez reakcije. A onda, valjda dvadeseti put, dijete je malo, možda milimetar, podiglo glavu. Reakcija. Lica njegovih roditelja ozarila je čista sreća. Ništa više njima nije trebalo. Škola? Ocjene? Fakultet, diplome? Oni bi dali kraljevstvo za jedan jedini smiješak. Za jedan običan znak života.
Promatrala sam ih i razmišljala kako se kriteriji za sreću mijenjaju u odnosu na situaciju i zdravlje nas samih i naše djece. Nama se onaj smiješak, koji je njima nedostižan, podrazumijeva. I to je tako ljudski i tako normalno.
Ono što nije normalno je to da nam nekako promakne kad se taj smiješak, taj znak zdravog života počne gubiti i kopnjeti. Ono što nije normalno je to da nam je postalo normalno da su nam djeca blijeda, da imaju podočnjake i da u dobi od deset godina imaju glavobolje.
Poštujmo njihove znakove
Možda bismo, kad na televiziji vidimo onu reklamu Ministarstva unutarnjih poslova RH u kojoj djeca zborno zahtijevaju "Poštujte naše znakove", trebali promisliti ima li još nekakvih znakova osim onih prometnih, koje ne vidimo i ne poštujemo. Upitati se koliko smo puta taj dan stali, zagrlili ta stvorenja i rekli im da ih volimo. Čak i onda kad u školi baš i ne ide. A učitelji? Koliko god i njima samima bilo mučno i teško, možda bi trebali đacima pristupati sa svjesnošću o tome da ne kreću sva djeca u život s istih startnih pozicija. Iza mnogih malih lica kriju se teške obiteljske priče. Zagledajmo se svi malo bolje u ta lica. Poštujmo njihove znakove.
