Kolumna Prosjaci i spinoviKako vitez Karamarko spašava Vladu
Piše Ana Benačić
Tomislav Karamarko, onaj nestranački ministar kojeg se 'jedva dočekalo' nakon ere specijalaca na čelu MUP-a, možda zna tko je Dušan Miljuš, ali teško je za povjerovati da zna tko mu glavu nosi od silnog truda da opravda i zaštiti sve koje smatra važnima za opstanak u fotelji.
Taj markantan i povazdan ozbiljan policajac postao je lojalna karika i dosad najspremnija univerzalna isprika Vlade za izvolijevanja njenih prvaka, kad god im se omili da bude baš sve po njihovom. Tako učinkovitog policajca ne bi našli ni da su ga godinama tražili po HDZ-u. S obzirom da je već postalo dosadno jasno da ta stranka nema namjeru ozbiljno se baviti posljedicama koje će njena vladavina imati po ovo društvo, napomenimo tek da je Karamarko karika koja, poput Darka Milinovića u svom resoru, na neki način ima zadatak operativno i prilično nepopularno zatiranje dijela osnovnih sloboda i prava građana.
I dok Milinović obuzdava broj usađenih jajašaca u žensku maternicu, Karamarko obuzdava i onaj zadnji kržljavi glas kritike naroda, razvlaštenog danom kada je u dovoljnom broju zaokružio tu stranku na izbornom listiću.
Svoju sklonost zaštiti časti vrha HDZ-a pokazao je još tamo na početku svog mandata kada mu je Ivo Sanader – "taj gospodin" kojemu je ovih dana oduzeo zaštitu – dao posao. Hladnokrvno se pojavio na konferenciji za medije i opravdavao skandalozno postupanje policije u slučaju Nikše Klečka, tada još spremne da pod cijenu gubitka vlastite brani čast premijera Sanadera.
Klečku je pretresen stan zato što je Sanadera Photoshopom obukao u nacističku uniformu. To je inače prava rijetkost u svijetu. Kad se u slike na Googleu ukuca George Bush, Sarkozy, papa Benedikt XVI. ili blus "nazi uniform", šatro ne izađe niti jedna slika. Sloboda izražavanja protiv tog danas iscipelarenog bivšeg poluboga morala se staviti na svoje mjesto. Karamarko ide dalje.
Zagrepčanima se nije dopalo što im bezobrazno, baš u centru grada niče trgovački centar prebačenih gabarita, pa je nešto malo njih odlučilo leći pod kamione investitora, makar dok istraga ne završi. I što se dogodilo? Karamarko je 'asistirao' svom drugu iz KK Zagreba Davoru Jelaviću i pohapsio dangube sklone izležavanju, ne bi li zdrav kapital ponovno prodisao u ritmu bubnjanja bušilice za beton. Neki kažu da je uskratio građanima pravo na prosvjed, ali dovoljan je jedan njegov "ma jok" da se to demantira.
Građani kojima Karamarko, pak, nije uskratio pravo okupljanja bili su mladi i deklarirani neofašisti na, lijepo im namjera kaže, anti-gay prosvjedu. Oni već imaju pravo izraziti se, kazati znanstvene činjenice o Bogu, evoluciji, braku i izlječenju od homoseksualnosti i izvikivati nekim tamo pripadnicima Ustavom zaštićenih manjina da će ih pobiti. Zadah Karamarkovog slobodarstva žario je i palio tog dana.
E, građani su se onda sjetili referenduma. Pomislili su da je dosta i da zbilja nema potrebe da Vlada svoj neuspjeh u nenaplaćivanju poreza, plaćanju dugova, pokretanju gospodarstva i ponajviše pregovaranju o pravima kojima je kupovala naklonost zaposlenika na državnoj sisi iskaljuje na ono malo kolektivnih ugovora u privatnom sektoru ili ugovorima koje imaju zaposleni u službama manje odgovornim za krizu u zemlji, a više za, recimo, obrazovanje i liječenje djece.
Skupiše oni tako osamstotinjak tisuća potpisa ne bi li konačno imali pravo glasa. I, eto ti Karamarka uz ministra uprave Davorina Mlakara na sjednici Vlade ne bi li izbeljili Vladin jezik građanskom otporu. Nisu ništa sugerirali, ali samo nek' se zna da su im potpisi glupi. Čast Vlade je povrijeđena i u redu je da se ona pokuša obnoviti po cijenu da ispadnu sitne duše.
Za sve ostalo tu je Vladimir Šeks, kojeg ovih dana mori neobičan osjećaj. Osjeća se nenadležnim da provede volju naroda. Ne može on kao zastupnik u Saboru gledati kako parlament dopušta da birači kažu da ne daju dio zakona koji im garantira kolektivne ugovore, pa će iskoristiti dogledno vrijeme da tu njihovu volju pokuša zaobići.
Na kraju su na red došli i umjetnici, jer zna se tko je u ovoj državi zadužen da misli. A ta osoba, čiju je čast Karamarku dopalo da je brani, misli da nije umjetnost nešto što potiče i razvija kulturu razaranja.
"Nešto za sve nas, za sve građane RH, mora zaista biti sveto. Ja mislim da su to zastava, grb i hrvatska himna. I vjerujem da tako razmišljaju svi premijeri na svijetu", kaže premijerka. Zastava ove slobodarske državice izrezana u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, dakle, zaslužuje osvetu. Policija, kojoj je državno odvjetništvo vratilo posebni izvještaj o performansu Janeza Janše na dodatno dokazivanje, sada ima podstrek od "pape", koji zna razlikovati svetinju, od onoga što ona nije i koji nipošto ne potiče i ne razvija kulturu razaranja.
Da bi to dokazali, Kosorica i Karamarko su se pojavili na proslavi godišnjice osnivanja Antiterorističke jedinice Lučko i ispod njihovog grba, koji slučajno ima prvo bijelo polje – u znak stvaranja, ne razaranja – prešućivanjem podržali pozdrav generalima koji čekaju presudu za ratni zločin razaranja, a ne stvaranja države.
Toj jedinici nitko ne zamjera brojne sumnje na račun njihovih specijalaca zbog navodne povezanosti s razaranjem lokala koji nisu bili spremni platiti zaštitu. Takvi specijalci imaju pravo na sve slobode koje ova država pruža. Oni su se borili za njenu zastavu, onu koju je kao simbol pobjede nad neprijateljem u Kninu izvjesio godinama štićeni nasilnik Ivan Korade.
Ostaje nejasno zbog čega se Karamarko uopće trudi. Izgovorena riječ, umjetnički nastup i gesta otpora ovoj vlasti nemaju ama baš nikakvog efekta. Da posljedica ima bar u tragovima i da se logika te riječi ili geste poštuje, u Banskim dvorima odavno ne bi sjedila ni Kosorica ni zaštitnici njene časti.
08.09.2010.






















