Danas.hr

Iako bi 'kukuriku koalicija' mogla biti naša politička budućnost kojoj ćemo se zagledati u kljun i krestu za otprilike godinu dana, instinkt kao da govori, 'otvorit će se još jedan šalter'. Možda je razlog tomu uzaludna nada, jer kažu da je u krizi isplativije naći humanista, nego kapitalista za vođu. Ima li takvih?

Skepsa prema SDP-u vjerojatno proizlazi iz onih par koraka koje je dovoljno propješačiti od parlamenta do Gradske skupštine da bi se došlo do bolne spoznaje da je SDP-ova vlast u Zagrebu jednako brutalna, zaboravna i sklona brisanju članova i povijesti kao što je i HDZ na Markovom trgu 2.

U punom nas je sjaju to zrcalo zabljesnulo primjerom Varšavske ulice i spektaklom koji su priredili donošenjem zaključaka koji nikomu nit' koriste nit' izbijaju iz džepa, sumnjivim lijeganjem Bere i Bore pod kamione, koje je trajalo taman toliko da policija nema razloga da ih počne micati s pločnika, obrušavanjem na Bandića, čovjeka kojega ne prepoznaju...

Ivana Jakovčića iz IDS-a nije mimoišla afera Hypo, tako da se sjena navodne korumpiranosti nadvila i nad tu stranku, koja je u prosperitetnoj Istri, poput SDP-a u Zagrebu i HDZ-a u Hrvatskoj, svoj na svome.

HNS je u problemima, imaju na leđima nepravomoćno osuđenog Srećka Ferenčaka i nikad dovoljno simpatičnog Radimira Čačića. Osim toga, koči ih i neskriveni ekonomski liberalizam – forma koju Hrvatska neuspješno (i vjerojatno nepopravljivo) oponaša, uspijevajući iskopirati samo kapitalističku ideju da onaj tko ima više može zaraditi više. Ako je suditi po 813 tisuća plus kusur građana, Hrvati nisu spremni prigrliti 'fleksibilizaciju tržišta rada', koja bi značila poništavanje kolektivnih ugovora kao takvih, pa teško da im je legla podrška koju je HNS pružio HDZ-u po pitanju Zakona o radu.

No, što se zasad nudi?

Milan Bandić još uvijek nije povjerio javnosti u kojem će se obliku pojaviti na izborima za godinu dana i hoće li to imati ikakve veze s ljevicom. Sudeći po njegovoj predsjedničkoj kampanji, njegovo lijevo iz perspektive mnogih zna itekako vući udesno. Ivicu Pančića je, čini se, 'otkantao' čim je ovaj potražio sklonište u ruševinama stranke Zdravka Tomca, Hrvatskih socijaldemokrata. Namjera je tu, realizacija slijedi, kao i u slučaju Stjepana Mesića. Hoće li se odazvati 'kukurikanju' SDP-a, IDS-a i HNS-a?

Osim 'kukuriku koalicije' i Pančićeve 'prave desnice', na radništvo jurišaju sindikati s potpisima za referendum kao dokazom narodne podrške njihovom cilju. Na njihovo motanje oko Banskih dvora smo već navikli zbog Gospodarsko-socijalnog vijeća i pritisaka koje su vršili na vlast dok je pokušavala otkinuti od javnog i državnog sektora. Neselektivno i ne baš pravedno, a kako drugačije. No, potezi sindikata su na kraju završavali tako da se generalno ne mijenja ništa, makar u javnom i državnom sektoru.

Treba li se tomu veseliti kad je poznato da je održavanje statusa quo, odnosno tjeranje po starom kako bi se sačuvalo biračko tijelo, upravo ono čime se HDZ svježe poslužio? Od sindikalaca se gotovo sigurno može očekivati da u kampanji neće obećavati bolne rezove u upravi.

Slično je i kod Dragutina Lesara, koji kaže da treba rezati od glave, državne tajnike i ministre, pa krenuti naniže. To zvuči jako fino, ali ostaje dojam da uhljebljenja ima i previše na repnoj peraji te smrdljive ribe da bi se samo prešlo preko toga. Što bi vlast učinila od tog čovjeka, možda i ne bi bilo loše promatrati jer je trenutačno jedan od rijetko artikuliranih, marljivih i glasnih opozicijskih zastupnika, a reagira brže i preciznije od najmasovnije lijeve stranke.

A opoziciji su okrenute oči nakon po tko zna kojeg po redu prozirnog debakla HDZ-a, ovog najsvježijeg, s proračunom. Pomogao je na taj način onima što se osvrću, da se brzo vrate u red i ne očekuju puno, samo nekog drugog na vlasti. No, ankete godinu dana uoči izbora teško da mogu biti relevantne. SDP je ipak stranka koja je uspjela prokockati prednost koju je imala nakon smrti Ivice Račana, tako da ne trebaju podcjenjivati HDZ.

Vladajuća je stranka, treba imati na umu, spremna doslovno na sve kako bi došla i ostala na vlasti, pa čak i kada 57 posto njihovih birača misli da država ide u krivom smjeru. Što to znači, bit će vidljivo u idućih godinu dana. Sjetimo se smanjenja PDV-a novinskim nakladnicima, antikorupcijskih akcija, zakopavanja pustih kamena temeljaca, socijalnih davanja i obećanja da neće biti novih poreza.

A ako HDZ u tome ne uspije, za nagradu će im ostati osjećaj rasterećenosti od brige za pustoš koju su, poput republikanaca u Americi, ostavili za sobom.

Rasterećeni HDZ će, bez sumnje, i u tom slučaju biti spreman za licemjerno dociranje kakvo se može vidjeti u zagrebačkoj Skupštini. Sjeća li se itko HDZ-ova teatra na splitskoj rivi za vrijeme Račanove vladavine?

Odgovora na Lenjinovo pitanje "Što da se radi?", nažalost, u ovom slučaju nema. Revolucija ne bi bila pozitivna opcija, a evolucija... Imamo li vremena za nju kad svi uporno idu naopako?