„Kako se zoveš?“, pita petnaestogodišnji Gary, na putu prema fotografiranju za srednjoškolski godišnjak, deset godina stariju Alanu, asistenticu fotografa. Alana na to samo uzdahne kao da joj je dosadno, anticipirajući upucavanje za nju premladog dečka. Ali Gary ne odustaje: „Pričljiva si, sviđa mi se to“, ironično će, pa pametno promijeni temu upitavši je kakav joj je dan. „Da“, odgovori ona - i dalje maglovito nejasno i nezainteresirano gledajući ispred sebe u prazninu. Ali, hej, barem je odgovor bio u obliku razumljive riječi.
I tada se događa čarolija. Kao da je već iskusan zavodnik, neuzdrmanog samopouzdanja Gary ignorira odgovor i ispali s blagim osmijehom: „Večera, večeras?“ Pretjerano, neočekivano, drsko i savršeno dovoljno da zadobije njezinu pažnju. „Pozivaš me na spoj?“, pita ga Alana naglašavajući svaku riječ i gledajući ga izravno u oči pogledom koji je istovremeno izazovan i pronicljiv. „Da“, odgovori bez zadrške samouvjereni Gary, što je u očiglednom nesrazmjeru s njegovim bucmastim, uštogljenim izgledom. „Ne idem s tobom na spoj, imaš 12 godina“, uzvrati Alana, namjerno ga predstavljajući mlađeg nego što zaista je. „Smiješna si. Imam 15. Koliko ti imaš godina?“, ne odustaje Gary, izmamivši njezin osmijeh i komentar uz prijekorni pogled: „To ne bi smio pitati. Ne smiješ pitati djevojku koliko je stara. Dosadan si". “U pravu si, meni to nije važno“, uzvrati Gary, pa na njezino ponovljeno pitanje kako će platiti večeru ako pristane na spoj, duhovito primijeti: „Sve govoriš dvaput“. Na to Alana prasne u smijeh.
Samo 40 sekundi u filmu Licorice Pizza, Paula Thomasa Andersona, bilo je potrebno Garyju da pridobije pažnju dosta starije djevojke „izvan njegove lige“, da prođe s prolaznom ocjenom prve „shit“ testove, izgradi povjerenje, magično stvori kemiju i u konačnosti zasadi sjeme privlačnost za koje će, naravno, biti potrebno još dosta vremena da se rascvjeta. Cijeli flert i upoznavanje režirano je, snimljeno i montirano tako da izgleda poput lepršavog plesa dvoje neznanaca. Morate ga pogledati da ga doživite u svojoj punini. Doima se prirodno, organski i realno moguće, iako je fikcija vrlo površno utemeljena na Andersonovu sjećanju na stvarno iskustvo prije dvadesetak godina kada je svjedočio kako jedan učenik gnjavi fotografkinju te na životu njegova prijatelja Garyja Goetzmana, američkog producenta koji je započeo karijeru kao dječji glumac.
Riječ je o tipičnom filmu odrastanja, dami u kojoj se protagonisti još uvijek nalaze u nekom uzbudljivom, graničnom prostoru kaosa između djetinjstva i predvidljivog reda zrelosti odraslih osoba. Poput Američkih grafita (American Graffiti, 1973.) Richarda Linklatera ili Munjeni i zbunjeni (Dazed and Confused, 1993.) Georgea Lucasa, Licorice Pizza je film druženja bez neke čvrste priče, fokusiran na glavne likove dok se snalaze sa svijetom oko sebe. Međutim, za razliku od spomenuta dva, doima se fragmentirano, razlomljeno na manje nedovršene dijelove slijepljene u cjelinu koja podsjeća na krišku života u formi kolaža. Također, umjesto izlaganja minimalne priče od lika do lika preko sadržaja razgovora i dijaloga, kao što to radi Linklater u Zabušantima (Slacker, 1991.), Licorice Pizza narativno je strukturiran tako da se događaji linearno nadovezuju na sljedeće događaje, u pravilu bez neke eksplicitno jasne poveznice. Tome je tako jer Thomas Anderson koristi dosta montažnih elipsa kako bi gledatelj sam povezao događanja koja su često nevjerojatna i neočekivana.
Nelegalan odnos?
Zbog takvog načina pripovijedanja film se može činiti čudan, nejasan i zbunjujuć, često završavajući segmente priče u slijepoj ulici. Kao da mu nedostaje strpljenja i vremena, što rezultira nedostatkom koherentnosti. No, ako to zanemarimo, vjerojatno najveći problem za današnje gledatelje, posebice za Zapadu, mogla bi biti velika razlika u godinama Garyja i Alane. Neki su bili prebrzi na okidaču kvalificirajući film kao podržavanje pedofilije, dok su drugi reagirali s fizički opipljivom moralnom odbojnošću. Vjerojatno vam se film neće svidjeti ako ste osjetljivi na razliku u godinama ili vam ne odgovaraju sami likovi kao takvi. Ipak, treba naglasiti da film ne sadrži nikakve pedofilske elemente, jer je poznato da se pedofilija klasificira kao vrsta parafilije u kojoj je osoba s barem 16 navršenih godina seksualno zainteresirana za predpubertetsku djecu te je od žrtve starija barem pet godina. Ovdje je u pitanju odnos koji ide prema nelegalnom seksualnom odnosu jer je Gary godinu dana ispod dobne granice pristanka nekih država u SAD-u.
Meni razlika u godinama između Garyja i Alane nije smetala. Dapače, isprva je uopće nisam ni primjećivao. Alana Heim, koja je utjelovila Alanu Kane, u filmu ni ne izgleda fizički toliko starije od Coopera Hoffmana, tj. Garyja. Tek kasnije, u nekim scenama i pod određenim svjetlom, godine bi više ili manje izlazile na vidjelo njezina lica. Osim toga, veliku razliku u dobi premošćuje to da su oboje portretirani u fazi sazrijevanja kao da su adolescenti u širem, suvremenom smislu, s tim da bi on pripadao srednjoj (15 - 18 godina) a ona starijoj adolescenciji (18 do čak sredine dvadesetih). U konzervativnijem smislu pojma, točnije bi bilo reći da je on adolescent, koji ipak još nije prošao sve biološke promjene, a ona u razdoblju odraslosti u nastajanju (18 do 25), jer još nije u potpunosti preuzela odgovornost za sebe, ne donosi u potpunosti neovisne odluke, nema potpunu financijsku nezavisnost i sl.
Alana i dalje živi kod kuće zajedno s roditeljima, ne zna što želi od života, istražuje što želi u ljubavi, nema planova, nema formiran jasan identitet kao ni emocionalnu zrelost. Istovremeno, osjeća se loše što se druži toliko vremena sa srednjoškolcem, a opet ne može ostvariti funkcionalan romantični odnos s odraslim muškarcima starijima od sebe jer bi ju svaki na kraju razočarao na neki svoj način. Gary se, s druge strane, čini zreliji nego što bi trebao biti, na kraju je karijere dječjeg glumca s obzirom da je prerastao potencijalne uloge. Ponaša se kao da je odrastao, a tako se prema njemu i odnose odrasli, čemu je zasigurno doprinijelo i to što živi u disfunkcionalnoj obitelji bez oca i s majkom koja je više odsutna nego prisutna. Istovremeno, za razluku od Alane, posjeduje veliki entuzijazam, poduzetničku nadarenost, prodavalačke kompetencije, zna što želi i ima viziju budućnosti.
Thomas Anderson u prikazu razvoja odnosa između 25-godišnjakinje i 15-godišnjaka ne zauzima moralizirajuću perspektivu, što je zasmetalo određenim kritičarim. Nije problematizirao realnu mogućnost eksploatacije maloljetnika, niti je želio upozoriti na Garyjevo neiskustvo sa suprotnim spolom zbog kojeg nije u stanju anticipirati posljedice upuštanja u vezu sa iskusnijom, ali nesređenom i mentalno nestabilnom i (polu)odraslom ženom. U tom kontekstu, znakovito je da Alana popušta i prepušta se Garyju tek nakon što doživi višestruke neuspjehe sa starijim muškarcima. Svidio mi se takav Andersonov moralno neutralan, realističan portret jer nisam osjećao ideološki pritisak - čak i usprkos očiglednoj neravnopravnosti kada bi film prikazivao odnos u kojemu bi dob bila obrnuta, između starijeg muškarca i maloljetne djevojke. Gledatelju je ostavljeno na slobodnu volju kako će doživjeti i interpretirati ono što vidi. Uostalom, davno je napuštena iluzija da je zadaća umjetnosti nužno povezana s moralnim uzdizanjem ili odgojem (iako posjeduje sposobnost za to).
Koliko je film dobar?
Licorice Pizza je tip filma koji posjeduje sve elemente da očara kritiku i djelomično podijeli publiku. Primjerice, na Rotten Tomatoes drži 92% pozitivnih ocjena kritičara i 66% publike, a na Metacritic dok je 90 posto kritičara preporučilo je film, korisnici stranice su ga u prosjeku ocijenili sa 6.7. S druge strane, na IMDB-u trenutno drži ocjenu 7.8/10 za koju nije isključeno da tijekom vremena neće i dodatno pasti. Neke recenzije hvale film kao remek-djelo ili najbolji film Thomasa Andersona, a drugi su potpuno razočarani ili gotovo bijesni s onim što su pogledali. Kada je u pitanju kritika, jasno mi je da su, između ostalog, u prosudbi igrali veliku ulogu to što je autor Paul Thomas Anderson, što je muški protagonist sin ogromnog miljenika kritike Philipa Seymoura Hoffmana, jer je film nedigitalno snimljen na 35-milimetarskom filmu (u nekim kinima je projiciran sa 70mm filma) i sa starim objektivima kako bi što vjernije reproducirao nostalgičan i topal osjećaj početkom 1970-ih kada se događa radnja.
Osobno sam trenutno negdje na sredini, ni pretjerano oduševljen ni pretjerano razočaran, s tim da osjećam potencijal da mi postane bolji nakon još pokojeg gledanja. Film je prekrasno snimljen. Fotografija, osvjetljenje i boje su fantastični, pri čemu je kompozicija kadrova ukusno posložena. Izbor glazbe je solidan, žanrovski se kreće od jazza pa do klasičnog rocka, a ono što dodaje dojmu je i Andersonova inteligentna uporaba tišine u ekspresiji emocija i značenja na koju mnogi redatelji znaju zaboraviti. Sviđa mi se i to što je Thomas Anderson iskoristio u zadnje vrijeme zapostavljenu moć trčanja kao sredstvo pojačavanja dinamike i izražavanja emocija. Jesam li rekao i da su glumci sjajni? I Alani Heim i Cooperu Hoffmanu ovo je bila prva uloga u igranom filmu, ali Alana je prava zvijezda filma. Nevjerojatno je prirodna, specifično privlačna sa svojim neobičnim izgledom, sposobna za eksrepsiju različitih emocija. Zaboravite na Lady Gagu, Alana ima pravi, veliki potencijal, tako da će biti zanimljivo promatrati kako će se odvijati njezina karijera. Cooper je, s druge strane, na prvi pogled vrlo sličan ocu, a opet zrači toliko drugačijim, pozitivnijim i svjetlijim vibrama.
Kada je u pitanju prosudba izvrsnosti djela dva su ključna pitanja koja si postavljam: Je li u pitanju film bez kojega bih mogao živjeti i što sam dobio nakon gledanja? Bez previše razmišljanja odgovori su: da i gotovo ništa. To ne znači da je loš, da nije autentičan, da nije dobro odglumljen ili da nema zanimljivu atmosferu. Nego mi govori da meni, osobno, film nije najbolji predstavnik žanra i da nije genijalan. Uvijek ću radije pogledati Riskantan posao (Risky Business, 1983.) Paula Brickmana, filmove Richarda Linklatera poput Munjeni i Zbunjeni, SubUrbia (1996.) i Te lude 80-e (Everybody Wants Some, 2016.) ili Američke Grafite.
