Svi smo mi zamjenjivi / Ovo nema smisla, odoh ja u vodoinstalatere

Jesmo li zaista svi mi zamjenjivi?

Da jesmo, pokazao je to tijekom ovih tjedana i politički vrh. Uvijek se sjetim svog tate koji mi je, kad god bi pronašla neki posao na kojem sam se duže zadržala, kazao - 'čuvaj to Tina, imaš sreće, pogledaj koliko samo nezaposlenih ljudi ima na burzi koji jedva spajaju kraj s krajem'. Tada sam zahvalila tatici na brizi, no isto tako mu poručila da sam zaista sretna što nisam jedna od tih koji imaju to mučno iskustvo iščekivanja pozitivnih ili negativnih mailova koji ti govore jesi li dobio/dobila neki posao ili ne. Isto tako, rekla sam mu da upravo zbog toga što to negativno iskustvo nemam, da se ne mogu ugledati u druge i biti zahvalna na okolnostima koje su me pratile u poslovnom životu, pogotovo ako smatram da mogu bolje i više. Nije to bahatost, to je shvaćanje svoje vrijednosti.

Gledam mlade ljude oko sebe, gledam ih kako se boje, kako su nezadovoljni poslovima na kojima rade, ti ih isti poslovi toliko iscrpljuju da im dani postaju 'poso-kuća' bez ono 'poso-kuća-birtija'. Pod 'birtija' mislim na socijalni život koji jednostavno nestane ili se svede na viđanje svojih prijatelja jednom u par mjeseci. I sve to zbog gnježdenja na jednom mjestu i naviknutosti na jedan uobičajeni intertni ritam koji im se ne da mijenjati jer vrlo brzo postaju zadovoljni minimalnim. 'Samo da se spoji kraj s krajem' je jedna vrsta ljudi i vrlo su srodni s onima koji su u vječnom strahu zbog činjenice da ima nezaposlenih ljudi koji imaju našu stručnu spremu, nekoliko tisuća njih na Zavodu za zapošljavanje. Nastavak njihovih misli ide prema zaključku da njihov šef može lako prekinuti radni odnos s njima i pronaći nekog drugog. Takav će možda stići na njihovo radno mjesto, imati početni elan jer se treba dokazivati, no pitanje je hoće li mu se taj entuzijazam spustiti tijekom vremena, ako su uvjeti i atmosfera ono što je 'otjeralo' onog prije njega... Svi oni koji su vrijedni i kvalitetno rade trebaju si utuviti u glavu kako nisu zamjenjivi. I to onom poslodavcu koji prepoznaje njihovu vrijednost i na pravi je način cijeni.

Zanimljivo mi je vidjeti da u mojoj struci i sličnim kreativnim poslovima koji zahtjevaju 'oko' iliti žicu za to, poslovima kao što su pisanje, dizajniranje, fotografiranje, sviranje ili pjevanje u bendu pogotovo, mnogo ljudi misli da je to posao koji je 'piece of cake' i da ga se ne treba posebno nagraditi. Neki idu i preko granice te očekuju da ćeš im takav posao napraviti besplatno iz jednog jednostavnog razloga koji se uvijek pojavljuje kao glavni - jer ti to ide. Ranije sam pisala za jedan ženski portal gdje sam redovito, na tjednoj bazi izbacivala tekst, jedan tamo, jedan ovdje za RTL, gdje sada pišem. Nekad nije bilo inspiracije i prislila sam se. Ali, bila sam redovita za razliku od ostatka ekipe koja je pisala. Nije mi bilo jasno jesam li ja jedina 'budala' koja je dosljedna, ali onda sam dobila 'logični' odgovor - 'tebi to ide pa si zato tko brza u tome, a drugi toliko spori u izbacivanju tekstova'. A je li, to se podrazumijeva? Sad više ne vrijedi ona 'zamjenjivi smo svi' jer očito nekima nešto ide jer su dobri u tome, a drugima ide sporije ili se muče jer nemaju žicu za to. Kroz moj posao na RTL-u izmijenilo se mnogo mladih ljudi koje smo učili, svi redom Fakulteta političkih znanosti, a neki su jedva bili pismeni. #onoKad napiše lijeni s 'lj' ili te pita 'jel' mi pišemo Bruxelles Brisel?'. Da, odi u Srbiju pa ga možeš pisati po Vuku. Pa je li diploma onda garancija kad mozak izostaje? 

Stoput sam čula za novinare i kolumniste, copywritere, fotografe, dizajnere, muzičare i slične kreativce koji rade besplatno, a neki se boje i tražiti novac za svoje usluge jer je taj problem duboko u svijesti i logici ljudi, poslovnog sustava, poslodavca te na kraju samog radnika koji se ne bori za vrednovanje svog rada. Kaj, to je samo par kartica teksta za kojih ti treba ipak priprema i malo istraživanje, inspiracija i motivacija, naposlijetku i vrijeme? Kaj, to je samo par fotki pofotkani, pa tako i tako imaš fotoaparat pa nije bed ako par puta stisneš onaj gore glavni gumbić? Kaj buš mi to naplatil?

Nemojte mi uopće ni spominjati onu staru kako od pisanja nikad kruha. Ta je priča bila aktualna prije par stoljeća kada se kuckalo po pisaćim mašinama. Treba li biti ista priča i danas? Koliko novih platformi za izražavanje ima, od interneta do društvenih mreža, ali ta priča s vrednovanjem jednog pisca je ostala ista? 

U tim vražjim školama koje su mene 'transformirale' u novinara ipak se nešto uči. Nije medicina, ali nije ni za bezveze. A to što su novinari na lošem glasu je zbog čitave logike medija u kojima prevladava senzacionalizam. To je i zbog toga što mediji ponekad zapošljavaju nepismene budale bez osnova pravopisa i logike u glavi za prepoznati dobru priču. I kakvu takav sliku šalje svijetu o našoj struci? Da nemamo veze s vezom, da tako i tako loše radimo kad radimo i da naše usluge nemaju cijenu jer ih i tako loše 'obavljamo'.

Ono što je još zanimljivije je da poslovi koji ne zahtijevaju ama baš nikakav ekstra talent niti obrazovanje skoro NIKADA nisu besplatni! Ne želim zvučati kao da degradiram ljude s nižom strukom ili one koji su, recimo konobari jer je to krvnički posao, ali da treba pet godina fakulteta za njega - ne treba. Ne treba niti nikakav poseban talent, jedino ako baš nisi ekstra šlampav i imaš pamćenje zlatne ribice.

(Ja ga evo recimo ne bih mogla obavljati da mi je predzadnja opcija. Da mi je zadnja, radila bih. Ne volim budale od mušterija koje očekuju da im uz kavu poljubiš i noge i konstantno te degradiraju jer radiš u uslužnoj djelatnosti, ergo, po njima, trebaš im služiti).

Enivejs, nije njima tako loše kad imaju bolje plaće od novinara. I to znam iz prve ruke. Za skoro sav svoj prekovremeni rad dobiju novce, a ako se to ne dogodi, uvijek im ostaje bakšiš. No, hoće li on prati prljave šalice besplatno? Hoće li ostati napraviti obračun, pospremiti birc i zatvoriti ga, ostati toliko duže iza radnog vremena, da im se to ne isplati? 

Zidar, fasader, soboslikar, keramičar, tesar, knaufer, vodoinstalater... Probaj njima reći da ti besplatno naprave uslugu i još im nemoj gablec ili pivu ponudit usred radnog dana, pa popišat će ti se po tom istom zidu po kojem je maljao. Nikome ne pada na pamet pitati ih za uslugu - 'aj napravi mi to besplatno jer ti to ide i znaš posao'.

Fizikalija VS godine studiranja, stara dosadna priča, kroz generacije slično ispričana, kroz svaki život drugačije doživljena. Moja impresija je da ovo nema smisla i da idem u vodoinstalatere! Već se veselim radničkom masnom gablecu kojeg ću dobiti od poslodavca da me drži kroz dan. Ne smijem zaboraviti niti na preniske hlačence, famozni 'butt crack' kad se sagneš je dress code kojeg ću se morati striktno držati. A sad idem lijepit letke i oglašavat se po stablima, baj baj! :)

Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine' i na Instagramu.