Je li Jadranka Kosor sama po sebi sklona građenju kulta vlastite ličnosti, ili su joj vrli savjetnici sugerirali da hrvatski puk na to svršava, nikad nećemo znati. Ali, jedno je sigurno – odbijanjem da se za vrijeme prosvjeda seljaka osobno sastane s njima dokazala je da nastavlja svijetlu tradiciju Franje Tuđmana i Ive Sanadera.
Legenda kaže da su se krajem devedesetih godina za Tuđmana tiskale posebne novine kako se Njegova Uzvišenost ne bi zamarala tričarijama poput nezaposlenosti, gospodarske i ine krize koja je tada vladala. Bila to istina ili ne, svi ćemo se složiti da je kraj svog mandata dotični proživio uživajući u povećem odmaku od stvarnosti. Bavio se svojom ulogom u povijesti, maštao o novom hrvatskom plemstvu i Croatijinom osvajanju Lige prvaka tripajući pritom o antikristima, masonima, ovima i onima koji svim tim svetim ciljevima stoje na putu.
Ali, nije čovjek do tog stanja došao preko noći. Trebale su proći godine da Tuđman od relativno suvislog političara koji stvara državu, osniva vojsku, vodi rat i tako dalje, dođe do točke u kojoj više ne zna tko mu glavu nosi. Je li krajem osamdesetih ušao u cijelu priču tripajući o svojoj ulozi u povijesti, ili se ideja o vlastitoj veličini rađala postupno, zahvaljujući svim onim HDZ-ovim haharima koji su oko njega poslušno titrali, nikad nećemo znati.
Slična sudbina kasnije je zadesila i Ivu Sanadera. Počeo je kao mladić iz Splita koji obećava, a završio u tako spektakularnom odmaku od stvarnosti da je to bilo tužno i za gledati. Proces se ni u njegovom slučaju nije dogodio preko noći. Trajalo je to cijeli mandat i pol. Najprije je trebalo steći popularnost – micanjem Pašalića, čestitajući Srbima Božić, proeuropskom politikom... A kad se popularnost stekla, počela je igra – uloži kviska. Pardon, uloži ministra.
Kako je Ivo to radio? Kad bi se pojavio problem u kojem je trebalo isprljati ruke, Ivo bi gurnuo ministra u prvi plan i ako stvar ne bi dobro završila, još bi ga i iskritizirao. Jer je On, Ivo Veliki, nepogrešiv, pogrešivi su ministri. Kad je vidio da je voda došla do grla i da dotična igra zbog recesije više nema smisla, jednostavno je podvio repicu. Naravno, i tu možemo postaviti pitanje – je li Ivo od početka bio ego-manijak, ili je to postao zahvaljujući upravo tim ministrima koji su poslušno trpjeli njegove ćuške?
Kako bilo, pitanje seljaka nije nestalo, nego je kulminiralo prošlog tjedna. I što napravi Ivina nasljednica? Uloži ministra. Seljaci uporno traže da se sastanu s premijerkom, a ona uporno ulaže Čobankovića. Kao Sanader u najboljim danima. Nema ona vremena za te tričarije dok se bavi ozbiljnozvučećim stvarima, kao što su antirecesijske mjere i regionalna politika.
I tako opet imamo isti HDZ-ov obrazac. Najprije se stekne popularnost, konkretno u obračunu sa Sanaderom, a onda se počne s građenjem kulta ličnosti. Makar cijena bila blokada prometnica i graničnih prijelaza, ona koja je prije koji dan paradirala s Merkelicom i sastančila s Putinom, neće se sastati sa seljacima. To nije nivo jednog državnika.
Pitanje je samo zašto tako brzo. Ako su Tuđmanu i Sanaderu trebale godine da se iz relativno suvislih političara pretvore u ego-manijake, zašto Jadranka to radi nakon samo pola godine vlasti? Možda sluti da neće još dugo pa koristi priliku.
