Dok brinu koliko je rizično ponovno otvaranje škola usred pandemije koronavirusa, a u Zagrebu i nakon potresa u kojem je oštećen dio škola, pojedine oditelje muči i hoće li njihova djeca razviti i neke fobije.
Niz infektologa upozorava da djeca rjeđe obolijevaju, ali mogu biti prenositelji zaraze na starije i kronične bolesnike. Zbog toga je propisan i niz epidemioloških mjera koje će se morati poštivati tijekom njihova boravka u vrtićima i školama.
Fizička distanca koju zauzimamo je oblik neverbalne
komunikacije
Jedna od mjera koja izaziva najviše pažnje u javnosti
jest fizička distanca za koju mnogi upozoravaju da
će u radu s djecom biti teško ili nikako provediva. A ako i bude,
zapravo bi mogla stvoriti nove probleme jer kako je
ranije objasnila psihologinja Lahorka
Jurčić: ''Cilj je ranog i predškolskog odgoja
cjeloviti razvoj djeteta kod kojega su njega, odgoj i obrazovanje
neodvojivi i jednako važni. Dobar će odgojitelj osjetiti kada
djetetu pristupiti, uzeti ga u krilo, zagrliti, dapače, ono što
je djetetu od najveće važnosti je odgojitelj koji je osjetljiv i
emocionalno na raspolaganju djetetu. To znači da djetetu
pristupamo onoliko fizički blizu koliko djetetu treba, fizička
distanca koju zauzimamo je oblik neverbalne komunikacije s
djetetom koja je izuzetno važna za razvoj povjerenja, sigurnosti
i osjećaja prihvaćenosti kod djeteta''.
Osim držanja fizičke distance tu je i često pranje ruku, a neke roditelje brine hoće li djeca zbog toga možda razviti i mizofobiju, odnosno izniman i patološki strah od hvatanja bilo kakvih klica i infekcija. S obzirom na to da na nastanak ove fobije velik utjecaj ima doživljeno iskustvo, koje može biti i iz prve ruke, ili iz iskustva koja osoba vidi na televiziji ili iz vijesti koje saznaje, u aktualnoj situaciji nije posve zanemariva ta mogućnost. Međutim, odgovornost za ponašanje djeteta i u ovom slučaju leži na odraslima u okolini u kojoj se djeca nalaze, i to prvenstveno roditeljima.
Djeca znaju prepoznati strah i paniku
Djeci je potrebno objasniti zašto pojačano pazimo na higijenu, a ne samo nametnuti pravilo iz straha i panike, a bez objašnjenja jer tada djeca zapamte paniku i strah, a ne i razlog, odnosno objašnjenje, kao što su psiholozi objašnjavali odmah kada je epidemija i počela. Djeca znaju prepoznati roditeljski strah i paniku jer je to jedan od njihovih osnovnih bioloških mehanizama preživljavanja i zbog toga je važno razgovarati o osjećajima umjesto prikrivati ih.
Poštivanje mjera prevencije širenja koronavirusa u grupi djece niske kronološke dobi, kao što su djeca u vrtiću i razrednoj nastavi, svakako je veliki izazov, istaknula je za RTL.hr psihologinja Marina Milković iz Zagrebačkog psihološkog društva (ZPD): ''Djeca su zaigrana i spontana i teško im se pridržavati pravila poput održavanja fizičke distance. Odgovornost za funkcioniranje u odgojnim ustanovama u narednom razdoblju je prije svega na odraslima. Važno je osigurati malen broj djece u grupama i poštivanje mjera poput korištenja maski i češćeg pranja ruku od strane odraslih, dakle zaposlenih u vrtiću i roditelja''.
Za to kako se djeca nose s teškoćama ključno je kako se nose odrasli u njihovoj okolini
Milković je naglasila i da ''ne možemo pretpostavljati razvoj specifičnih fobija, kakva je i mizofobija, niti loših posljedica za razvoj djece zbog pohađanja odgojnih ustanova u trenutnim okolnostima jer ona ovise o nizu čimbenika'': ''Osim toga, to svakako neće olakšati stvari niti djeci niti nama odraslima. Ono što možemo je potruditi se da djeca lakše prebrode ovo razdoblje. Jedna mogućnost je predstaviti djeci zaštitne mjere kao igru u kojoj jedni druge štitimo od koronavirusa i pazimo jedni na druge tako što primjerice izbjegavamo dodire i češće peremo ruke''.
Važan je i emocionalni ton kojim se djeci predstavljaju ovakve mjere i koji bi trebao biti podržavajući i optimističan, poručila je Milković: ''Djeca ne bi trebala vrijeme provoditi u strahu i panici. Također, djeca su navikla da postoji određena rutina i ona djeci zapravo odgovara te se nova pravila mogu uklopiti u tu postojeću rutinu. Potrebno je naglasiti da je za to kako se djeca nose s teškoćama i koliko zastrašujućim percipiraju svijet oko sebe, ključno kako se nose odrasli u njihovoj okolini - primarno roditelji, a onda i odgajatelji - te koje verbalne i neverbalne poruke im o situaciji šalju''.
