Naime, četveročlanu splitsku obitelj, roditelje i dva sina od sedam i 13 godina, te njihova psa ptičara, samo su minute dijelile od neizvjesne sudbine kada je nevera koja se tog popodneva iznenada sručila na splitsko područje prevrnula njihov četiri metra dug kaić na udaljenosti od oko jedne milje od Punte Marjana.
Obitelj koja je prije toga bila na sjevernoj strani Čiova vidjela je da se sprema nevrijeme te su pokušali prije nevere stići u Split, no imali su nesreću da im je na pola puta zablokirala penta Tomos 4. A tad je udario ''reful'' vjetra i brodić se prevrnuo. Dvadesetak minuta je nesretna obitelj proživljavala agoniju plutajući i jedva se držeći sa strane za prevrnuti kaić kada je naišlo policijsko plovilo ''Sv. Jure''.
''Mi smo se nakon tri dana terena, koji smo proveli po bračkom i makarskom akvatoriju u kontroli plovila, vraćali u bazu u Lori i vidjeli smo da nadolazi nevera. U jednom smo trenutku stali, oko nas je bilo još pet-šest jedrilica, svi smo se našli u nevremenu i nitko nije znao gdje se nalazi, nestalo je sve, svjetla na obali, ništa se nije vidjelo kad je nevera udarila. Kolega Marin i ja smo stajali na krmi i u jednom smo trenutku ugledali potopljeno plovilo kojem je iz mora virila samo prova. Bili su oko 200 – 250 metara od nas. Jedva smo ih spazili, oni su bili toliko sitni, na radaru ih se uopće nije moglo vidjeti jer je brod bio potopljen. Ugledali smo potom dvoje odraslih i dvoje djece, plutali su u moru i držali se za plovilo, a pas je bio na tom komadu prove koji je virio iz mora'', prepričao je Slobodnoj DalmacijiJoško Miličević (42), član posade ''Sv. Jure'', koji je uz zapovjednika broda Ivicu Ivića (35) i kolegu Marina Nuića (26) spasio četveročlanu obitelj. Kaže kako je manevar dolaska do potopljene brodice i spašavanje ljudi bilo vrlo komplicirano zbog olujnog vjetra, valova velikih do dva metra, te mnoštva brodica koje su bile razbacane naokolo.
Svatko je spašavao svoju glavu
''Ne znamo je li ih itko drugi s tih brodova vidio, svatko je spašavao svoju glavu. Zapovjednik Ivić je približio plovilo krmom, a mi smo bacili kolut za spašavanje. Koliko je vjetar bio jak, dovoljno govori to da kad sam bacio kolut s krme prema njima, iste mi se sekunde vratio. Morali smo se skroz približiti i ponovo sam bacio kolut i tad se majka uspjela uhvatiti za njega i povući djecu. Jedino je mlađe dijete imalo prsluk, i to ne za spašavanje, nego onaj dječji za kupanje. Već su bili na izmaku snaga, djeca su plakala. Zbog velikih valova bio je problem kako ih izvući na brod jer je brod 'skakao', pa smo prvo uspjeli izvući mlađe dijete, pa ono malo starije, a onda majku. Dva puta smo se vraćali po oca jer se nevera još više pojačala. Sve to vrijeme je pas stajao na komadu prove koji je virio iz mora, a kad smo napokon uspjeli do čovjeka dobaciti kolut i kad se on uhvatio i krenuo prema nama, pas je skočio za njim i prvi doša do broda. Njega smo izvukli doslovno za uši, a onda i čovjeka koji je bio malo krupniji'', govori policajac Miličević, koji je u pomorskoj policiji već pet godina. Kad su napokon uspjeli izvući sve brodolomce, uveli su ih u kabinu i utoplili dekama.
''Bili su u stanju teškog šoka, stariji je dječak dva puta padao u nesvijest od šoka, majka ga je morala udariti da ga vrati. Tresli su se, riječi nisu mogli progovoriti, stisli su se jedno uz drugo. Pokušali smo razgovarati s njima, utvrditi identitet, kolika je dužina broda, a oni nisu znali ni koje su godine rođeni, gledali su u prazno i tek su nam nakon 20-ak minuta, iz trećeg, četvrtog puta, uspjeli dati točne osnovne podatke. U moru im je ostalo sve, mobiteli, ključevi od kuće, sve što su imali sa sobom. Ugledali smo svjetla trajektne luke, a u međuvremenu smo zvali i šefa smjene koji je organizirao Hitnu pomoć koja ih je dočekala. A kad smo došli do luke, pas nije htio izaći s broda, toliko se prepao, legao je i režao, nikako nije htio vani, jedva smo ga izvukli na obalu. Ne znamo što se poslije dogodilo s brodom, nakon nekoliko minuta ga više nismo ni vidjeli'', prepričava Miličević, dodajući kako je akcija spašavanja trajala desetak minuta.
'Dovoljno je da smo spasili ljudski život'
Njegov mlađi kolega Marin Nuić kaže kako je prva reakcija brodolomaca, kad su se malo pribrali, bilo pitanje kako im mogu zahvaliti.
''Nema tu zahvale, dovoljno je da smo spasili ljudski život, ne znam koja nagrada može zamijeniti to zadovoljstvo kad nekog spasiš i adrenalin koji te udari kad vidiš ljude u moru, pogotovo djecu, i izvučeš ih vani. Oni su imali ogromnu sreću da smo mi uopće naišli jer da je to bilo pet minuta poslije, pitanje je bismo li ih uopće vidjeli od valova i nevere. Bitno je naglasiti da smo mi kao pomorska policija uvijek tu kad treba spasiti ljudski život'', govori Nuić, koji je u pomorskoj policiji dvije godine. http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/255081/Default.aspx
